Otišla sam u penziju, a ne u mirovinu

Otišla sam u penziju, a ne u mirovinu i doktorirala sa 77 g.

Zahvalna sam svim pacijentima koji su mi dali priliku da im u životu budem od koristi, da napravim za njih nešto dobro, kaže psihijatrica Cvijeta Pahljina

 

 

Cvijeta Pahljina, naša ugledna psihijatrica s dugogodišnjom adresom u Sloveniji, ni sa 77 godina ne miruje pa je tako ovoga listopada – doktorirala.

– Nije to bio kao i svaki drugi ispit, jer je taj ispit za mene bio vrlo ugodan doživljaj, s obzirom na godine i zadatak koji trebam napraviti, a to je prenijeti znanje dalje. Disala sam cijelim plućima – govori nam Cvijeta i dokazuje da za obrazovanje nikad nije kasno.

– Pa, otišla sam u penziju, ne u mirovinu! – kaže sa smiješkom.

– Mogu reći da mi je ovo najintenzivniji dio života. Posla ne nedostaje, a osim predavanja na studiju logoterapije i putovanja u Zagreb dva puta mjesečno, ‘zapošljavaju’ me i djeca i unuci – dodaje.

Rođena je na otoku Rabu, kako sama kaže, ‘najljepšem otoku na svijetu’.

– Djetinjstvo mi je bilo obasjano suncem, uronjeno u more, mirise borove šume i tamjana brojnih večernjica i nedjeljnih misa. Bila je tu i glazba s orgulja te moje upoznavanje zvukova klavira i pjevanja u dječjem crkvenom zboru, koji je vodila Slovenka, časna Cirila. Ne mogu bez tog otoka pa ljetujem tamo svake godine, za mene je to ljekovito – kaže Cvijeta, koja se djevojački prezivala Bakota. Suprugovo prezime Pahljina isto je rapskog podrijetla.

Posljednjih četrdeset godina živi u Celju. U celjskoj regiji su tražili liječnike pa se sa suprugom, također liječnikom, uputila tamo. Dobili su stalni posao, stan, ali su se i namjeravali vratiti kad djeca krenu u školu. No “privremeno” je postalo – stalno.

– Uvijek smo vjerovali da ćemo se vratiti. Kratko, prije odlaska u Sloveniju, živjeli smo kod mojih na Rabu, u malom stanu, ali smo se ubrzo odselili. Mladi par mora imati mogućnosti živjeti sam, odvojen od primarne obitelji, imati svoj prostor za ljubav i svađu. To je za njih najbolji način da opstanu – smatra.

Njezin suprug je ‘otišao na drugu stranu’ prije deset godina. S njim ima šestero djece, dva sina i četiri kćeri, na koje je jako ponosna. Jedan joj sin živi u Berlinu, drugi u Celju, dok je jedna kći u Norveškoj, druga u karmelićanskom samostanu u Đakovačkoj Breznici, treća na Rabu, a četvrta s njom živi u Celju. Ima i petero unučadi.

– Hrvatska nam je ipak ostala prva domovina. Nekako sam imala kroz sve ove godine osjećaj da spajam te dvije zemlje – mislim da je dobro graditi mostove, a to je posebna privilegija koju sam imala u životu, toliko veza je stvoreno između prijatelja, između studenata – nastavlja Cvijeta.

Kao psihijatrica, nakon rada u psihijatrijskim bolnicama u Hrvatskoj i Sloveniji, ljudima je potporu pružala i u vlastitoj ambulanti za pomoć u krizi u Celju.

– Još pomažem kao psihijatar ljudima u krizi u okviru Zavoda za zdravstveno varstvo u Celju. Prije 33 godine osnovala sam prvi telefon za pomoć ljudima u krizi u Sloveniji, koji je radio izvan zdravstvenih ustanova, a 1994. godine potaknula sam osnivanje slovenskoga Saveza za telefonsku pomoć u krizi, gdje sam bila dugogodišnja predsjednica – pripovijeda nam uvijek smirena Cvijeta.

 

Prije odlaska u mirovinu odradila je postspecijalistički studij logopedije Viktora Frankla kod dr. Elizabeth Lucas u Beču. S edukacijama u Sloveniji započela je 2010., a u Hrvatskoj 2011. godine.

– Imam dojam da se na studij javljaju ljudi koji žele pomoći sebi ili drugima pa u svoje sredine prenose optimističnu poruku – da život u svim okolnostima ima smisla. Smatram da smo odgovorni i pozvani da budemo sustvaratelji svijeta u kojemu živimo – kaže nam.
Logoterapija je, nastavlja, psihoterapijski pravac i u sebi sadrži elemente duhovnog pokušavajući pomoći čovjeku da otkrije ‘kakvog smisla imaju njegov život, odnosi i poziv’. Pitanje je ključno da možemo ići dalje, tek tad počinje naše iscjeljenje, kaže ova ugledna liječnica. I novac, i ugled, i moć, ako se gubi smisao, mogu nas dovesti do granice samoubojstva.

Na upit je li i ona pronašla svoj smisao, kaže kako se posljednjih godina transformirala od liječnika do učitelja – i tako želi prenositi to znanje dalje. Kaže, ima životne zadaće koje mora ispuniti jer – tko bi ih ispunio umjesto nje.

– Zahvalna sam svim pacijentima koji su mi dali priliku da im u životu budem od koristi, da napravim za njih nešto dobro. Taj osjećaj da sam im potrebna, da me trebaju, da su mi zahvalni i da me vole ulijevao mi je nepresušni osjećaj ispunjenosti, korisnosti i smisla mojeg vlastitog života – kaže psihijatrica.

Logoterapija u čovjeku traži dobro, nešto na što se čovjek može osloniti. Primjerice, ako se čovjek bori s ovisnošću i nije sposoban apstinirati, a ima, primjerice, talent za slikanje, dok slika on će zaboraviti da treba alkohol. Koncentracija se tako usmjerava na nešto drugo.

– Nekad se u jednom razgovoru može doći do zaključka što je smisao nečijeg života, dok ih je nekad potrebno više. Nekad se kroz iskustvo vlastite nesreće dolazi do novih spoznaja, zato i patnja nekad ima svoj smisao – kaže.

Istraživanje za doktorski rad pod nazivom ‘Utjecaj logopedagoške edukacije učitelja na doživljaj profesionalnog identiteta, zadovoljstva pozivom i smisla poziva, te na doživljaj zadovoljstva životom i smisla života’ odradila je u šest osnovnih škola u Zagrebu pa nam kaže kako je 99 posto učitelja zaključilo da im je logoterapija pomogla ‘osvijetliti’ njihov životni put.

– Logoterapija vraća čovjeku njegovo dostojanstvo. To je izrazito bitno u radu s traumatiziranim i depresivnim ljudima. Taj duhovni element koji nas razlikuje od životinja dobili smo od Stvoritelja u trenutku začeća. Svi smo rođeni njegovom voljom, pa ako znamo da nam je on dao život, znat ćemo i da ‘vrijedimo’. Puno sam radila sa ženama koje su napravile abortus i koje su se kasnije teško nosile s time da su uzele djetetu šansu da proživi život na zemlji. Nikako si to nisu mogle oprostiti. Ali osoba kao takva ne može se uništiti, ona, jednom stvorena, živi i dalje. Dakle, to dijete negdje postoji, njegov duh negdje postoji. Predočujem im tad da je ono sad u nekom drugom obliku, primjerice anđela koji je gleda i ne želi da si ona zbog toga uništi život, nego želi da učini puno dobrih djela – zaključuje ova otmjena dama.

Preuzeto s portala 24 sata

Studijsko putovanje u Beč 2019.

Jedan autobus, pun budućih logoterapeuta, radosno se otisnuo put Beča, u posjet prof.dr. Elizabeth Lukas koja nas je srdačno primila i poklonila nam svoje vrijeme, znanje, iskustvo i na tome joj od srca zahvaljujemo. S ovog smo se putovanja vratili bogatiji za još jedno iskustvo te za neka nova i produbljena stara prijateljstava. Bio je to jedan poseban i lijep dan.

Gostovanje na Laudato TV

Dana 11. listopada 2019. godine na Laudato televiziji u emisiji “Jeste li znali?” gostovala je dr. Cvijeta Pahljina. Tema emisije je ljudski govor koji razotkriva dušu – što prlja naše riječi i komunikaciju, rak-rani hrvatskoga naroda – psovci i njezinim posljedicama. O društvu koje nije zdravo, ali je ozdravljivo, o smislu života, o Bogu u podsvijesti i o ulozi patnje.

Održan logoterapijski kongres 2019.

 

Pod glavnom temom ‘Drtuštvo nije zdrtavo, ali je ozdravljivo’, održan je peti u nizu logoterapijskih kongresa. Ove je godine kongres nosio intrigantni naslov: “Dostojanstvo čovjeka”. Navedeni naslov pobuđuje cijeli niz pitanja: Tko određuje dostojanstvo moje vlastite osobe? Na kojim temeljima počiva dostojanstvo? Kakav je odnos prema dostojanstvu čovjeka različite životne dobi, različitih zanimanja, bolesnog ili zdravog, žrtve ili počinioca nasilja, onog na rubu društva ili onog koji je javna osoba? Je li ljudsko dostojanstvo ugroženo nekim društvenim okolnostima? Što o tome može reći logoterapija? Nastojali smo kroz niz zanimljivih predavanja i radionica, zajedno otkriti odgovore ili nova pitanja koja su za svakoga od nas pojedinačno važna. Svoju misao zaokružujem citatom Viktora Frankla: “Čovjek je biće koje je izumilo plinske komore u Auschwitzu; no on je i biće koje je uspravno ulazilo u plinske komore, s Oče našem ili sa Šema Izrael na usnama.” (Frankl, 2010.: 121 str.)

Za programski i organizacijski odbor:
Cvijeta Pahljina, dr. med. spec. psihijatar
Predsjednica Hrvatske udruge za Logoterapiju – LOGOS

Program kongresa 2019.

Predavanje u Udruzi branitelja

Udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata 101. brigade ZNG-a/HV-a provodi tijekom 2018. godine projekt: Psihosocijalno osnaživanje branitelja i članova njihovih obitelji, pod pokroviteljstvom i uz potporu Ministarstva hrvatskih branitelja.

U sklopu navedenog projekta planirana su ukupno četiri predavanja/tribine, psihološke radionice, ekološke akcije, kreativni uradci,  kao i savjetovanja i psihoterapijski tretmani.

Pozvani su i dobro došli svi zainteresirani, a osobito branitelji i članovi njihovih obitelji te ratni stradalanici, kao i članovi obitelji poginulih i nestalih branitelja.

Predavači i voditelji radionica i savjetovanja su eminentni stručnjaci na ovom području, s dugogodišnjim iskustvom: mr.sc. Zoran Komar i Cvijeta Pahljina, doktorica medicine, specijalist psihijatrica i logoterapeutkinja.

Današnje naše – DRUGO po redu – predavanje i radionicu vodi dr. Cvijeta Pahljina na temu: Život uvijek ima smisla (1). Riječ je o interaktivnom izlaganju i raspravi.

Zamoljena da napiše svoj životopis za stručni časopis „Logosfera“, o sebi je dr. Paljina rekla sljedeće:

Rođena sam na Rabu, najljepšem otoku na svijetu, daleke 1943. godine. Doma sam u dvije države, Hrvatskoj i Sloveniji, u kojoj živim preko 40 godina. Osjećam da trebam biti most između oba naroda odnosno kruga ljudi koje na životnom putu susrećem. Moj životni poziv je biti liječnik tamo gdje me trebaju. Diplomirala sam na Medicinskom fakultetu u Zagrebu na kojem sam i specijalizirala psihijatriju. Radila sam  kao psihijatar u psihijatrijskim bolnicama u Hrvatskoj i Sloveniji i u vlastitoj ambulanti za pomoć u krizi u Celju. Još uvijek po potrebi pomažem kao psihijatar osobama u krizi u okviru Zavoda za zdravstveno varstvo u Celju. Završila sam i subspecijalizaciju iz logoterapije Viktora Frankla kod prof Elisabeth Lukas u Beču. Logoterapija je dala dragocjeni doprinos medicini time što je vratila u antropološku sliku čovjeka njegovu duhovnu dimenziju. Time je rehumanizirala medicinu i sva područja gdje se može primijeniti. Zbog velike koristi u terapiji osoba s psihičkim smetnjama, kao i pomoći u najrazličitijim životnim krizama željela sam prenijeti to znanje u Hrvatsku i Sloveniju. Moja učiteljica prof. E. Lukas je to svim srcem podržala. Započela sam s edukacijom  iz logoterapije u okviru Zavoda žički tabor za duhovni rast 2010. u Sloveniji, a nakon toga 2011. u Hrvatskoj u okviru udruge za logoterapiju Logos. Godine 1986. sam osnovala prvi telefon za pomoć osobama u krizi u Sloveniji, koji je radio izvan zdravstvenih ustanova. Godine 1990. sam potaknula osnivanje Slovenskoga Saveza za telefonsku pomoć u krizi, gdje sam bila dugogodišnja predsjednica i delegat u Internacionalnoj federaciji telefona za pomoć u krizi IFOTES. Približno 18 godina vodim ljetne tabore za duhovni rast u Žičkoj kartuziji. Majka sam šestero djece na koje sam jako ponosna.

U nadahnutom izlaganju uz Power-Point prezentaciju doktorica Pahljina je povezala svoje dugogodišnje iskustvo u liječenju bolesnika, logoterapiju Viktora Frankla i aktualnu problematiku hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata. Nakon toga uslijedila je radionica u kojoj su svi prisutni iznijeli svoja mišljenja i stavove o navedenoj temi kao i probleme s kojima se susreću.

Organizator iskreno žali da se na ovo zanimljivo predavanje odazvao maleni broj osoba, unatoč poslanim mnogobrojnim mailovima-pozivnicama i izvješenim plakatima.  Nadamo se da će ubuduće biti bolje.

Treće naše predavanje planirano je za 28. studeni, kada nam je opet gost Cvijeta Pahljina s predavanjem i radionicom: Život uvijek ima smisla (2).

Četvrto i zadnje predavanje bit će održano u terminu između 01. i 15. posinca 2018., o čemu ćete biti pravovremeno obaviješteni, a održati će ga mr.sc. Zoran Komar.

Zahvaljujem na videosnimci cjelokupnog predavanja koju je za naše interne potrebe načinio Stjepan Kolačko, pripadnik 101. brigade i naš ratni snimatelj, a danas profesionalni snimatelj na televiziji.

Posebno zahvaljujem  Gradskom uredu za mjesnu samoupravu, Područni odsjek Stenjevec (Susedgrad), Vijeću Gradske četvrti Stenjevec i Vijeću Mjesnog odbora Vrapče-jug što su nam i ovom prigodom izašli ususret i osigurali besplatno korištenje dvorane.

 

Tekst: Sergije Dražić

Fotografije: Ivo Šoštarić

Preuzeto s mrežnih stranica Udruge hrvatskih branitelja domovisnkog rata – Susedgrad

 

 

Intervju Aleksandra Zoe Krušelj

Sve više je prijepora otkud tolika stopa autizma. Je li krivo cjepivo, genetika, ili nešto drugo? Nažalost, da bi autistično dijete izraslo u zrelu osobu treba puno strpljenja i odricanja. Roditelji često ostaju cijeli život uz djecu iz autističnog spektra. Vjerojatnije je da neće imati slobodnog trenutka, mnogi će i psihički stradati, biti iscrpljeni. U ciklusu o logoterapiji ovaj put razgovaramo s Aleksandrom Zoe Krušelj, logoterapeutom, ali i pedagoginjom koja u svom radu terapeutski pomaže kako roditeljima tako i djeci s autizmom. Uz ovaj segment terapije gđa Krušelj suočava se u svojoj terapeutskoj profesiji s nizom drugih psihičkih trauma.

Seebiz: Možete li nam, prije svega, približiti svoj posao odgajatelja ali i rad s autističnom djecom?

Započela bih s činjenicom da nema gotovih recepata, a niti čvrstih pravila u odgojnim postupcima. Važna je kvaliteta naše komunikacije, prepoznavanje i uvažavanje stvarnih interesa djece, stalno se educirati i biti dostupan djetetu kad nas treba. Što se tiče rada s autističnom djecom, nekako sam već davno povezana s tom temom. Prvi put sam se ozbiljnije susrela na fakultetu i izabrala temu za diplomski rad, zatim sam radila u jednoj školi kao asistent dvije godine s autističnom djecom. Na studiju logoterapije sam se ponovo susrela s autizmom i bila mi je bliska tematika i tu sam za diplomski uzela temu rad s autističnom djecom. Najvažnije dvije godine koje sam svakodnevno provodila po par sati s autističnom djecom promijenile su mi poglede i rodila se obostrana ljubav u radu s djecom. Nekako je sve išlo spontano, ja sam njih razumjela, a oni mene… Svaki dan mi je bio ispunjen i potvrđen da sam na dobrom putu i da činim dobro i njima i sebi.

Seebiz: Roditelji u većini slučajeva teško prihvaćaju dijagnozu autizma kod svoje djece. Negacija i dugotrajno poricanje neminovno izaziva traumu?

Sigurno da ta spoznaja nije lako prihvatljiva, ali nije sramota priznati da ne znamo, važno je željeti naučiti. Poželjno bi bilo da roditelji budu podvrgnuti terapiji i poduci o odgojnim postupcima djeteta. Svakako je važno povjerenje roditelja i osobe koja radi s njegovim djetetom.

Seebiz: Često dolazi i do raspada brakova?

Do raspada braka i ovako dolazi ako nema komunikacije, tako da jedan osjećaj bezpomoći prema djetetu i obitelji je sigurno veliki teret. Najvažnije je da partneri razgovaraju. Često ne čujemo jedni druge. Važno je čuti svog partnera. Sa strane roditelja potrebna su velika odricanja, pri čemu je važna suradnja s terapeutom. Samosvijest o uspješnosti svakako će biti poticaj za daljnji rad, a neuspjeh često pridonosi odluci da se odustane. Ako se roditelji međusobno ne slažu i ne postupaju usklađeno, nekontrolirane smetnje ponašanja kod djeteta su češće.

Seebiz: Koliko je teško i naporno skrbiti o djeci s autizmom i kakva je vaša uloga, posao?

Nastojim omogućiti djetetu da izrazi slobodu potisnutih emocionalnih konflikta kroz čvrsto uspostavljanje odnosa povjerenja između mene i djeteta. Sigurno da ima i teških trenutaka kada sve stane ili ide silaznom putanjom. S logoterapijskog aspekta, bez obzira na njihove mentalne i intelektualne determinante, do izrazaja dolazi ono što je specifično ljudsko prema Franklu, ta duhovna dimenzija koja uključuje najveću vrijednost, a to je ljubav.

Seebiz: Logoterapeut ste prve generacije. Koliko se logoterapija razvila u zadnjih par godina, koliko je primjenjiva u ovako teškim traumama i što bi još mogla učiniti?

Logoterapija se razvija u dobrom smjeru i s puno zanimanja, što je dobro za sve nas. Poslije mene još dolaze tri generacije, druga koja je na autobiografiji i dvije grupe studenata koje marljivo upijaju znanje logoterapije. Što logoterapija nudi u teškim traumama? Autotranscendenciju (nadrastanje). Mi smo duhovna bića i uspjevamo pomoću ljubavi prema životu. Ako imamo motiv zahvalnosti, onda u svakom trenutku našega života želimo napraviti najbolje.

Seebiz: Specijalizirali ste se i u asistenturi i pažnji nad djetetom, time, vašom uslugom, roditelji dobivaju i malo slobodnog vremena?

Sigurno da dobiju vrijeme za sebe koje im je prijeko potrebno. Razgovarala sam s roditeljima i neizmjerno im je važna osoba od povjerenja da sa sigurnošću mogu ostaviti svoje dijete i da ne strijepe. Kažu da im je beskrajno važno to vrijeme, za njih. Kažu da ih zajednica ne razumije, a da su i oni samo ljudi i da im treba odmora, da im je važno da ta osoba od povjerenja može prihvatiti tu odgovornost.

Seebiz: Gdje roditelji uvelike griješe u odgoju svoje djece s autizmom?

Roditelji imaju spoznaju o razvojnom poremećaju svog djeteta, ali dok ne prihvate svoje dijete nema pomaka. Zbog neprimjerenog ponašanja djeteta, roditelji se udaljavaju od zajednice. Nekontrolirano ponašanje roditelja koji i sami pate zbog djeteta, štetni su za samo dijete te stvaraju dodatne smetnje u ponašanju. Roditelji često pate zbog takvog djeteta. U početku su vrlo sebični, jer ne žele sebi priznati da im dijete ima poremećaj. To je kao nekakav udarac na njihov ego. Kasnije, kad se pomire s dijagnozom postanu depresivni i sumnjičavi u bilo kakvu mogućnost da se djetetu može pomoći. Puni su strahova da su oni jedini s takvim problemom i da ih nitko ne razumije. To je razlog što uz terapeute postoje i psihijatri koji su specijalizirani za ovakvu vrstu problema. Treba im pribliziti situaciju iz pozitivne perspektive te uz zajedničku pomoć dogovoriti što je najbolje za njihovo dijete.

Seebiz: Hvatate se ukoštac sa svim oblicima psihoterapije. Možete li nam malo pojasniti, opisati, predstaviti s kakvim se sve slučajevima susrećete ?

Ima puno logoterapeutskih tehnika. Naprimjer metoda paradoksne intencije (princip se sastoji u tome da u svim vrstama straha nije ‘najbolji mogući savjet’ koji nam predlaže da strahu izmaknemo ili se protiv njega borimo, nego da pokušamo strah ismijati). Želja i strah naprosto se isključuju: onoga što želimo – ne možemo se bojati. A derefleksija omogućuje klijentu da opazi sto je u životu vrijedno – osim vlastitog JA i njegovih slabosti.

Seebiz: Logoterapija je različita od klasične psihoterapije. Nedavno sam imao prilike čuti da jednoj ženi psihoterapija traje već 15(!)godina?

Svatko je individua za sebe. Tako je i s terapijom. Postoji dijagnostička faza, terapijska faza i postterapijska faza. Terapeut želi o klijentu dobiti što više informacija, kakve probleme ima, koje mogućnosti izbora mu stoje na raspolaganju, zbog čega je to njemu namijenjeno? Smisao ne stvaramo sami, nego ga u toku života otkrivamo.

Život u svakom trenutku ima smisao. Sastavljeni smo od svega što smo proživljavali. Logoterapija vraća čovjeku njegovu duhovnu komponentu.

Seebiz: Svaki klijent zahtjeva drukčiji pristup. Kako pridobijete povjerenje klijenata?

Svakako dajem vremena klijentu u prvoj fazi kontakta da sve ispriča i da ga čujem, da identificiramo problem i dovedemo do toga da njegov vlastiti problem nađe cilj.

Povjerenje je važno ostvariti. Postivati razlicitosti drugih stajališta koje je različitije od našega.

Seebiz: Gdje i kako Vas se može kontaktirati?

Može me se kontaktirati mailom:

aleksk9@gmail.com

i na broj mobitela 091/1110-732

Novi broj Logosfere u prodaji

logosfera003

Izašao je treći broj časopisa Logosfera kojeg izdaje Hrvatska udruga za logoterapiju ‘LOGOS’ u kojem su svoje viđenje prapovjerenja, duhovnosti, ljubavi i oprosta iznijeli u zanimljivim člancima bivši i sadašnji studenti logoterapije. Kako su autori tekstova raznih struka, tako je i viđenje osnovnih logoterapijskih pojmova, prelomljeno kroz prizmu njihovog iskustva, važan doprinos razumijevanju duhovne dimenzije čovjeka. Tako je, na primjer, romanopisac i kolumnist Krešimir Butković napisao zanimljivi tekst pod nazivom Vatra duhovnosti u kojem govori o važnosti duhovnosti u liječenju smislom, o predavanju i molitvi kao praksi prapovjerenja. “Duhovnost proizlazi iz neposrednog povjerenja, iz bezuvjetnosti, iz potpunosg predanja.”, kaže Butković. U tekstu pod nazivom ‘Njegujete li svoju žirafu’ doktorica Renata Kokotović govori o prednostima nenasilne komunikacije i o govoru srca kojeg se može slikovito prikazati kao govor žirafe koja iz svoje visoke perspektive vidi stvari cjelovitije, za razliku od kojota koji simbolizira hladni optužujući govor, nerazumijevanje, prosuđivanje, kritiziranje. Autorica naglašava kako  svaki dan možemo izabrati svoje misli, emocije, stavove i ponašanje, pa u skladu s tim i govor žirafe ili govor kojota. Lucija Krakan piše o ljubavi kao odluci s kojom idemo kroz život spremni na podnošenje patnje, ako je to potrebno. Izvješće s Drugog međunarodnog kongresa logoterapije vrlo je detaljno iznio teolog Martin Kajtazi koji je napisao i zanimljiv intervju s dr. Ivanom Štenglom. U tekstu pod nazivom ‘Oprost i zašto oprostiti’ logoterapeutkinja Maja Mulović govori o oslobađajućoj snazi oprosta referirajući se na neka važna mjesta iz područja filozofije, psihologije i teologije. O junačkom putovanju kao metafori prolaska kroz krize piše profesorica književnosti Ivana Bašić koja donosi i tri verzije Homerove Odiseje koje nam prikazuju kako se odluka za nešto ili protiv nečega može reflektirati na ishode životnog putovanja. Grafička dizajnerica Magdalena Krpina piše o duhovnoj dimenziji ljubavi kao o zlatnom rezu “koji se opisuje kao kompozicijski zakon u kojem se manji dio odnosi prema većem kao veći prema cjelini”. O logoterapiji i vjeri piše pater Mijo Nikić. O tome kako izaći iz depresije piše Lucija Fusić koja u istoimenom tekstu govori o tome koliko i na koji način vjera može pomoći pri izlasku iz depresivnih stanja. O koristi logoterapije u svećeničkom služenju piše Viktor Grbeša koji iznosi svoja osobna iskustva. Anita Dučkić Sertić piše o duhovnosti kao resursu obiteljske otpornosti u kriznim i stresnim situacijama. U tekstu pod nazivom Glavotok Tanja Zudenigo na vrlo poetičan način prikazuje boravak prethodne generacije studenata logoterapije na Glavotoku, na otoku Cresu.

Predgovor ovom broju Logosfere, kao i u prethodna dva broja, napisala je dr. Cvijeta Pahljina, voditeljica studija. U njemu govori o prapovjerenju kao o prirodnom porivu svakog bića da se nada, vjeruje i predaje se životu. “Misao da Netko bdije nad nama, da nam Netko tko u svakom trenutku zna kako smo i što nam se događa pomaže koračati naprijed.”, kaže Cvijeta Pahljina i obrazlaže smisao prihvaćanja patnje kao sastavnog dijelića mozaika našega života. “Prapovjerenje nije racionalno, ono nije rezultat odgoja u porodici, školi, društvu. Prapovjerenje ima korijene u našem iskonskom sjećanju na izgubljeni raj. Ono je jednostavno dar, koji smo dobili, dar koji imamo u svojim dubinama, treba samo zaplivati u te dubine.”

Na kraju ovog borja Logosfere čitatelj može pronaći logosmjerku, premetaljku i kviz na temu logoterapije. Na kraju, kao posljednje ali i ne najmanje važno, pojavljuje se telst Phila Bosmansa koji govori o jeseni kao vremenu razumijevanja veličine i snage života, zahvalnosti, okupljanja i darivanja.

Ako bismo trebali podvući zajednički nazivnik brojnim i vrlo različitim tekstovima, mogli bismo reći da ih sve obilježava istinsko nastojanje njihovih autora da osnovne pojmove logoterapije povežu sa svojim životnim iskustvima, profesionalnim i intimnim. Tako se možemo uvjeriti kako je logoterapija zaista primjenjiva u raznim područjima, jer su njezine duhovne pretpostavke takve da zahvaćaju u svaki segment čovjekovog života, intimnog i profesionalnog, povezujući ga u biće cjelovito i dostojanstveno u svakom trenutku svoga života.

Napisala: Ivana Bašić

Novi broj časopisa Logosfera

Nakon uspješnog predstavljanja u Knjižnici Ivane Brlić Mažuranić, drugi broj časopisa Logosfera dostupan je i vama. Časopis je moguće kupiti u knjižari Teovizija (Kaptol 26, Zagreb).

Također, postoji mogućnost narudžbe i preko internet stranice – Kontaktirajte nas!

Drugi broj časopisa Logosfera posvećen je logoterapijskom pristupu ljubavi, pri čemu je tematski podijeljen na tekstove koji govore o studiju logoterapije, o primjeni metode u psihoterapeutskoj praksi te o logoterapijskom pristupu braku, ljubavi, poslu i vjeri.

U Zagrebu održan 3. međunarodni kongres logoterapije

Program kongresa

 

Petak, 10. lipnja 2016.

08:30 – 09:00 Registracija sudionika kongresa
09:00 – 09:30 Pozdravi: Vlado Jukić, Cvijeta Pahljina
Glazbeni uvod: Klavdija Breznik Pirnat, sopran uz klavirsku pratnju
09:30 – 10:30 Walter Kohl: Viktor Frankl kao izvor snage i ljubavi – osobno iskustvo
(predavanje na engleskom jeziku, diskusija)
10:30 – 11:15 Ivan Štengl: Narcizam: Patogeneza nesposobnosti za ljubav
(predavanje i diskusija)
11:15 – 11:45 Odmor
11:45 – 12:30 Borut Škodlar: Ljubav kao smisao kod psihijatrijskih bolesnika
(predavanje i diskusija)
12:30 – 13:30 Cvijeta Pahljina i diplomanti logoterapije: Logoterapijski pristup Partnerskoj terapiji
13:30 – 14:30 Odmor za ručak
14:30 – 15:45 Uvod i predstavljanje radionica
16:00 – 17:30 Radionice:
1. Marija Bošković: Logoterapija kao pomoć bolesnicima sa psihotičnim poremećajima
2. Martin Lisec: Ljubav kao motivacijska snaga u uvjetima zatvorskog života
3. Klemen Kobal: Logoterapija kao pomoć vrhunskim sportašima
4. Domagoj Matošević: ‘Duhovna kava’ kao izbor u životnim krizama
5. Maja Mulović: Ljubav jača od smrti
6. Anita Dučkić: Biti u službi ljubavi – kako?
7. Ana i Tomislav Sarić: Ljubav u bračnim odnosima

Subota, 11. lipnja 2016.

08:30 – 09:00 Registracija sudionika kongresa
09:00 – 09:30 Pozdrav
Glazbeni uvod: Elma Burnić, kantautorica
09:30 – 10:30 Harald Mori: Ljubav kao vodič za autentičnost
(predavanje na engleskom jeziku, diskusija)
10:30 – 11:15 Zvezdan Pirtošek: Ljudski mozak je stvoren za ljubav
(predavanje i diskusija)
11:15 – 11:45 Odmor
11:45 – 12:30 Vladimira Velički: Govor ljubavi
(predavanje i diskusija)
12:30 – 13:30 Uvod i predstavljanje radionica
13:30 – 14:30 Odmor za ručak
14:30 – 16:00 Radionice:
1. Suzana Jureša: Ljubav u očima adolescenta s motoričkim smetnjama
2. Ksenija Vatavuk Margetić: Ljekovitost ljubavi u osamljenosti
3. Mirjana Savić: Ljubav kao lijek kod agresije
4. Maja Trampuž: Iz moje prakse s adolescentima
5. Vedrana Nucak i Tatjana Stibilj Batinić: Tijelo kao instrument duha
6. Josip Biočić: Ljubav kao izbor kod ovisnika o kocki
16:00 – 17:00 Logodrama: Trnoružica
17:00 – 17:30 Zaključak kongresa