Kriza je prilika, ali i dar

Kriza je prilika, pa i dar, rekla nam je liječnica, psihijatrica i profesorica logoterapije dr. Cvijeta Pahljina, koja takvo tumačenje temelji na svom životnom stajalištu i psihoterapijskom pravcu – logoterapiji – koji promovira u Hrvatskoj i Sloveniji. Zamolili smo dr. Pahljinu da nas uvede u logoterapiju i objasni na čemu se temelji logoterapijsko učenje.

Logoterapija kao psihoterapijski pravac karakterizirana je već svojim nazivom u kome se nalazi grčka riječ logos, koja znači ‘riječ’, što znači da je logoterapija – terapija riječju. Ujedno, logos znači i ‘smisao’, pa je, prema tome, logoterapija liječenje koje pomaže čovjeku otkrivati smisao u životu”, rekla je dr. Pahljina.

Utemeljitelj logoterapije je neuropsihijatar Viktor Frankl koji je, kako je istaknula, jedan od najznamenitijih ljudi 20. stoljeća.

Viktor Frankl, kao neuropsihijatar i genijalna osoba prošlog stoljeća, bio je i filozof, a ne samo liječnik. Rehumanizirao je medicinu, odnosno psihoterapiju time što je u antropološku sliku o čovjeku ponovno uveo njegovu duhovnu dimenziju. Duhovna dimenzija bila je jasna ljudima još od samih početaka, jer, kad ne bi vjerovali da postoji duhovno u čovjeku, stari Egipćani ne bi gradili piramide, a Inke u džunglama Amazone ne bi podizali spomenike. Sve poštovanje prema umrlima temelji se na čovjekovoj intuitivnoj spoznaji da život ne završava umiranjem tijela, nego se on dalje nastavlja. Ta antropološka slika čovjeka je važna jer je to teorijska osnova, okvir, na kojem se onda temelji sama terapija.

Pokušavamo osvijetliti sebi i, naravno, drugima da je čovjek trodimenzionalno biće sastavljeno od somatske, psihološke i duhovne dimenzije. Sve te tri dimenzije međusobno se isprepliću, odnosno prisutne su u svakoj stanici ljudskog tijela. Zanimljivo je pitanje porijekla svake od tih triju dimenzija. Somatsku ili tjelesnu dimenziju nasljeđujemo genskim putem od roditelja. Tu se nalaze naše tjelesne osobine kao što je boja očiju, kose, visina, konstitucija pa i neke sklonosti bolestima, kao i različiti talenti kao primjerice glazbeni, umjetnički, sportski, liječnički, učiteljski… Psihičku dimenziju samo djelomice nasljeđujemo u obliku temperamenta, ali jako važnu ulogu u razvoju te dimenzije ima utjecaj roditelja, drugih odgajatelja, vršnjaka, kao i društvo u cjelini.

Duhovnu dimenziju ne nasljeđujemo niti je ona posljedica utjecaja odgajatelja i društva, nego nam je darovana od Stvoritelja u trenutku začeća. To je skoro nepredstavljiv dar koji pretpostavlja da je Stvoritelj svega stvorenog upravo nas pozvao iz ništavila i darovao nam životno vrijeme, odnosno život. Stvoritelj svega je upravo nas želio tako da je svaki čovjek jedinstvena, neponovljiva, autonomna osoba i ljubljeno Božje dijete.

“Mogla bih reći da je ta spoznaja kao melem na ranu svakog čovjeka kada se u kriznim situacijama, a takvih nam u životu ne nedostaje, ispituje o vrijednosti i smislu vlastitog života. Upravo ta spoznaja je temelj odgovornosti koju imamo prema Stvoritelju. Dakle, poštujući pravila društva, bez obzira u kojoj kulturi živjeli, postoji odgovornost prema onome tko nam je poklonio život”, istaknula je dr. Pahljina.

Biti odgovoran znači biti slobodan zauzeti stajalište prema svakoj situaciji u kojoj se možemo naći, bez obzira na to radi li se o nečem lijepom i radosnom ili vrlo teškom i zahtjevnom.
Biti odgovoran pretpostavlja našu unutarnju slobodu kojom se odlučujemo slušajući glas svoje savjesti. Savjest je prisutna od začeća jer je dio naše duhovne dimenzije.

Što se, prema Franklu, nalazi u toj, duhovnoj dimenziji?

U duhovnoj dimenziji nalazi se naša savjest, slobodna volja, odgovornost, smisao za ljepotu i ljubav.

Više puta postupci ljudi nas mogu šokirati količinom zla koje je čovjek sposoban napraviti sebi, drugome, okolini, okolišu u kojem živi i tada se pitamo ima li taj čovjek savjest ili nema. Što je s njegovom savješću? Svaki čovjek posjeduje savjest jer je ona sastavni dio duhovne dimenzije i prisutna je od začeća te se postepeno razvija. U savjesti slušamo i čujemo tihi glas koji nas upozorava što je dobar i smislen izbor, a što je loš – tj. što je dobro, a što loše. Hoćemo li napraviti dobar izbor ili ne – ovisi o našoj vlastitoj odluci, o nama samima. Čak i onda kada se ne odlučujemo, nego prepuštamo da stvari idu nekim svojim tijekom – i to je neka odluka.

U svim povijesnim vremenima, kao i u današnjem, postoje izazovi i problemi koji su za aktualno društvo poput domaćih zadaća. Kako ih riješiti? 

Ovisi o svakome pojedincu. Mislim da bismo mogli dati za pravo američkom socijalnom psihologu Erichu Frommu koji je govorio o tome  kako smo skloni odbaciti svoju slobodu, kako je čovjek zapravo duhovno lijeno biće koje radije prepušta drugima (nekim autoritetima) da odlučuju i koje slijedi masu – ne razmišljajući hoće li doći do provalije i postoji li dobar put. Egzistencijalna analiza, koja je filozofska podloga logoterapije, naglašava da ne postoji kolektivna odgovornost, nego je svaki čovjek odgovoran za svoje postupke. I čak i onda kada se ne odlučuje, on se zapravo odlučuje da se ne odlučuje.

Ljudi se često prave da ne vide tu slobodu, kao da netko drugi treba donijeti odluku umjesto njih?

Taj uzorak prepuštanja kolektivizmu mi upotrebljavamo sve dok ne ‘udarimo u zid’ ili ne ‘padnemo u jarak’, dok se ne sukobimo s nekom bezizlaznom situacijom koja nas sili da se udubimo u sebe i tražimo najsmislenije rješenje. Mora postojati dovoljno jak motiv da promijenimo svoj model ponašanja i mora postojati nekakav razlog radi kojega bismo to napravili.

Imate li kakav primjer?

Najjasnije to možemo vidjeti na području ovisnosti. Ljudima koji su ovisni, recimo o alkoholu, zbog čega već imaju problema s funkcioniranjem nekih unutrašnjih organa poput želuca, jetre, živaca, može se predočiti kako će se to dalje pogoršavati i da bi bilo najbolje da prestanu piti i počnu apstinirati. Međutim, to nije dovoljno. Čovjek se neće pomaknuti da bi promijenio svoj način ponašanja ako ne vidi dovoljno velik razlog. Taj veliki razlog su, recimo, drugi koji pate zbog njega, djeca koja će imati predodžbu o svom ocu kao o ovisniku koga teško mogu poštovati. Želiš li da te tvoja djeca pamte kao oca koji je stalno bio drogiran, pripit, agresivan ili bi želio da imaju drugačiju predodžbu o tebi, i bi li zbog djece to napravio? Kada bi ti bio dijete, bi li htio imati oca koji pije, koji je agresivan, nepošten? Dakle, mora postojati razlog izvan čovjeka samoga, jer vlastito zdravlje je premali razlog. Pokrenuti nas može jedino ljubav prema osobi koja nas treba, projekt koji samo mi možemo dovršiti, umjetničko djelo koje možemo samo mi realizirati i još puno toga što samo mi možemo napraviti i gdje smo nenadoknadivi. Dakle, najljekovitija je ljubav prema nekomu ili nečemu.

Kao jedan od osnovnih pojmova u egzistencijalnoj analizi odnosno logoterapiji navodi se samonadrastanje – što to zapravo znači?

Samonadrastanje znači da smo sposobni iz ljubavi prema nekome ili nečemu zaboraviti na sebe. Najčešći oblik samonadrastanja je ljubav roditelja, posebno majke, koja će iz ljubavi prema djetetu zaboraviti na sve svoje potrebe i interese.

Dakle, u logoterapiji nije cilj samorealizacija nego samonadrastanje?

Da, svakako. To su osnovni pojmovi egzistencijalne analize koja smatra da nije najveće postignuće čovjeka da realizira sve svoje potencijale, nego da nadraste samoga sebe. Odvikavanje od bilo kojeg psihoaktivnog sredstva i od nekog lošeg modela ponašanja, primjerice kocke, igre na sreću ili šopingiranja za sobom povlači odricanje i vrlo neugodnu simptomatiku, ali čovjek je sposoban podnijeti te neugodne osjećaje iz ljubavi prema nekome i u centar svoje pozornosti staviti nekoga do koga mu je jako stalo.

Čovjek se može razboljeti i fizički i psihički, no duhovno se u njemu ne može nikada razboljeti, tvrdi Frankl. Možete li to pojasniti?

Tijelo i psiha mogu se razboljeti. Možemo se, primjerice, jako brinuti i može nas biti jako strah da se ne inficiramo covidom i taj strah može izazvati i neugodne tjelesne simptome – od toga da se prejako izlučuje želučana kiselina pa čovjek dobije ranu na želucu itd., pa do slabljenja imunološkog sustava i do razvoja straha, depresije itd. To su procesi koji se međusobno prate. Uz strah, koji je psihički, na tjelesnoj razini povezano je s radom želuca i kardiovaskularnog sistema – žile se stisnu i raste krvni tlak i čovjek se može razboljeti od infarkta. U logoterapiji govorimo o somato-psihičkom paralelizmu, što znači da se te dvije dimenzije – tjelesna i psihička – uvijek prate. Međutim, duhovna dimenzija ne poznaje kategorije zdravlja i bolesti, nego samo dobrog ili lošeg izbora. Iz naše duhovne dimenzije mi zauzimamo stajalište prema psihofizičkom. Možemo se, s jedne strane, bojati da ćemo se razboljeti, ali, s druge strane, ako aktiviramo svoj duhovni potencijal, dolazimo do toga da osjećamo povjerenje u Nekoga tko je nad nama, tko o svemu zapravo sve zna, kome su stvari potpuno jasne, a mi ih vidimo u malom dijelu. Stvoritelju je potpuno jasan smisao događaja, i prema tome svoje brige možemo prepustiti Njemu. Govorimo o prapovjerenju, odnosno govorimo o nečemu što smo na intuitivni način donijeli sa sobom, od Edenskog vrta. To prapovjerenje je nešto što nas rasterećuje, pa, unatoč svim strahovima, možemo doživjeti potpunu relaksaciju i baviti se stvarima kojima se možemo baviti.

Prapovjerenje je nešto što može razlikovati religioznu osobu od nereligiozne. Međutim, za sve vrijedi da je kriza opasnost, ali i prilika, zar ne?

Za svakoga je to prilika da aktivira sve svoje potencijale i da pokuša iz toga izvući najbolje. Kriza je prilika za promjenu dosadašnjeg uzorka ponašanja koji očito više ne djeluje. Prema tome, u krizi imamo priliku biti kreativni. Možemo doći do toga da neko ponašanje ili stil u odnosu s drugima nije dobar i ne funkcionira i dovodi nas u konfliktnu situaciju ili izolaciju tako da, na kraju, upadnemo u krizu koja nas sili da razmišljamo o čemu se tu radi i što bismo mogli promijeniti. Kriza, gledajući s logoterapijskog stajališta, podrazumijeva da shvatimo da su određene stvari u našem životu sudbinske. Sve ono što nam se dogodilo do ovog trenutka, kada tu zajedno sjedimo – cijela naša prošlost – ne da se promijeniti. I u toj prošlosti ima puno lijepih i teških događaja, kriza koje smo prebrodili, i to nam može biti dragocjeno. U sudbinskom dijelu, dio se stvari ne da promijeniti, ali mi imamo i slobodno polje iz koga gledamo ‘sa strane’ sve ono što nam se dešavalo, od našeg djetinjstva do današnjeg dana, i možemo zauzeti stajalište, recimo, optimističko ili realističko. Gledajući čašu vode, možemo reći da je napola puna ili prazna, što ovisi o našem gledanju, o izboru, o tome hoćemo li gledati ono dobro što se može vidjeti ili ćemo dati prednost sakupljanju negativnoga.

Što učiniti u krizi? 

U svakoj krizi je dobro odmaknuti se od sebe i vidjeti o čemu se tu radi, u čemu je problem, onda, vidjeti što imam u slobodnom području. Pored krize, postoji u meni još puno toga. Ja nisam samo kriza, ja sam više od krize. Možda imam krizu u odnosu s nekim – u obitelji, službi ili u radnom procesu, ali imam i puno drugih stvari koje mi čine veselje gdje se kao osoba osjećam dobro i gdje do izražaja dolaze moji talenti na sportskom, glazbenom, umjetničkom području, u ljubavi prema nečemu. Dobro je vidjeti što u meni postoji osim te krize, a onda se vratiti na to područje problema i vidjeti što sad mogu upotrijebiti da bih onda mogla izaći iz te krize.

Ako imamo dobar razlog, tu nam pomažu i smisao za humor i prkosna moć duha jer krizu često izazivaju sitnice u svakodnevnom životu koje mogu dovesti do nesporazuma i većih kriza u odnosima.

Mogu se, recimo, sjetiti prebrođenih kriza i razmišljati o tome što mi je onda pomoglo. To je ono što nam svaka kriza daruje – osjećaj da smo ju svladali, da smo došli do novog načina ponašanja i da je to upotrebljivo u nekoj sljedećoj životnoj krizi. Također, da u sebi imam puno toga dobroga što treba vidjeti, što treba aktivirati, a usput da i u osobama s kojima sam u konfliktu potražim što je u njima dobro.

Logoterapija u prvom redu gleda u čovjeka, tražeći njegove potencijale i dobro u njemu, tražeći zapravo njegovu idealnu sliku. Tako zapravo mi potičemo njegovu volju govoreći da može postati takva osoba kakvom je vidimo, jer mi ne vidimo nešto što je nerealno, ali vidimo potencijal koji nije realiziran. I ako djetetu kažemo – gle, ti stvarno možeš s talentima koje imaš postići neki uspjeh, znaš crtati, možeš napraviti slike pa ćemo napraviti izložbu. Na taj način potičemo u djetetu volju i želju da realizira što u njemu postoji. Dijete samo ne bi tako brzo došlo do te spoznaje ako mu netko sa strane ne pomogne osvijetliti nešto dobro u njemu.

Preuzeto s portala Bitno.net

 

Ljetni Tabor za duhovni rast

U organizaciji dr. sc. Cvijete Pahljina održat će se Tabor za duhovni rast u Žičkoj kartuziji u Sloveniji.

Radi velikog interesa sudionika iz Hrvatske, bit će organizirana jedna ili više hrvatskih grupa.

U nastavku objavljujemo detaljan plan i otvaramo prijave.

Veselimo se vašem odzivu!

Program proučite ovdje…

Održan VI. međunarodni kongres logoterapije

U Stubičkim Toplicama, u Hotelu Matija Gubec,održan je VI. po redu međunarodni kongres logoterapije. Tema ovogodišnjeg kongresa bila je ‘Vrijednosti kao put prema smislu’. Kongres je održan hibridno, dakle, mogao se pratiti u živo ili OnLine. Predavanja su održali eminentni predavači iz Hrvatske, Slovenije, Kanade i Japana.

Osvrćući se na završeni kongres, dr. Cvijeta Pahljina je rekla: “Dok nam još svima odzvanjaju u ušima i srcima prekrasne melodije upravo proteklog kongresa te promišljanja vezana uz predavanja i radionice, željela bih posebno zahvaliti svima koji su aktivno sudjelovali u radu kongresa u njegovoj organizaciji i izvedbi, ubrajajući i Zbornik radova i Logosferu te posebno pohvaliti Barbaru Pahljina, koja je u svemu tome imala bitnu ulogu! Čestitke osobama koje su dobile potvrdu za status ‘Učitelja logoterapije’. Uvjerena sam da će znati sačuvati osnovne Franklove poruke za buduće generacije logoterapeuta.”

dr.sc. Cvijeta Pahljina
Program i Zbornik radova kongresa možete pronaći na linkovima:
Zbornik radova – Kongres 2021. godine
Program Kongresa 2021. na hrvatskom jeziku
Program Kongresa 2021. na engleskom jeziku

Prizor iz Logodrame
Organizatori:
Hrvatska udruga za logoterapiju – Logos
Hrvatski centar za logoterapiju i egzistencijalnu analizu – HCLEA

Novo izdanje knjige ‘Liječnik i duša’

Nedavno je u izdanju Kršćanske sadašnjosti objavljeno re-izdanje Franklovog prvijenca ‘Liječnik i duša’. Ovu knjigu s punim pravom možemo nazvati ‘biblijom’ logoterapije.

Predgovor ovom novom izdanju knjige ‘Liječnik i duša’ napisao je dr. Križo Katinić, psihijatar, psihoterapeut, profesor i publicist.

Knjigu možete nabaviti u knjižarama Kršćanske sadašnjosti po pristupačnoj cijeni od 100,00 kn.

 

U novom broju časopisa KANA, kao jedan od središnjih tekstova, objavljen je razgovor s dr. Križom Katinićem. U razgovoru se, osim na spomenutu knjigu i logoterapiju, osvrnuo na temu smrti, straha od smrti, gubitka smisla, odnos kršćanske vjere i smisla i niz drugih zanimljivih tema, kojima je u pozadini bogato iskustvo dr. Katinića s pacijentima.

Dr. Križo Katinić za Kanu: ‘Želimo li izbjeći gubitak smisla, moramo se probuditi’

“Jasno je da je današnji čovjek (ako samo pomislimo na ovu globalnu koronakrizu) zabrinut, nesiguran, ustrašen, osamljen, unatoč svim pomagalima modernoga svijeta. Frankl upravo inzistira na neuništivoj potrebi čovjeka za traženjem smisla. To se osobito vidi u kriznim i tragičnim životnim situacijama u kojima ga vjera u smislenost života najlakše napušta. On tvrdi da je smisao moguće naći uvijek, bez obzira na teškoće, do posljednjeg daška života. Kao polazište za nalaženje smisla navodi usmjerenje na istinske vrijednosti, posebice na stajališne vrijednosti – one vrijednosti koje se odnose na zauzimanje stavova i onda kada nikakvim činom ne možemo promijeniti nepovoljnu stvarnost”, ističe dr. Katinić. Povezao je te teze i s Franklovom knjigom Liječnik i duša, rekavši da čitanjem te knjige nakon početne privlačnosti teksta neminovno slijedi teži postupak susretanja s vlastitim nedoumicama i zabludama u traženju smisla, uz nužan rastanak s lakim obećanjima na putu istinskog osmišljavanja života kao takvog, zamiješanog u gustu melasu turobne svakodnevice.

Dr. Katinić nerijetko govori o smrti i često je u njezinoj blizini, odnosno prati ljude koji se suočavaju ili s vlastitom smrću ili sa smrću drage i bliske osobe. Jednom je prilikom istaknuo da je fascinantno kako ljudi pred smrt odjednom počnu drukčije gledati na vrijednosti, točnije dijeliti važno od nevažnoga, relativizirati nepotrebne nesporazume i složene odnose s drugima. Na pitanje zašto smo skloni čekati do zadnjeg trenutka da bismo bacili drukčije svjetlo na vlastiti život, dr. Katinić je kazao:

“Živimo u svijetu obećanja, u svojevrsnom zaboravu, čini nam se da za sve uvijek ima vremena. Živimo kao da nam je obećan život koji tek treba jednom doći. I to je ljudski. Smrt bi jednom, tamo negdje na kraju, trebala doći, o njoj ne mislimo rado jer remeti naše planove, nade i očekivanja… Kad se suočimo s bliskom smrću, vremena više nema, počnemo misliti na ono propušteno, pogrešno učinjeno ili uopće na ono što nije, a moglo je i trebalo biti učinjeno. U tom se sastoji ta »fascinacija zadnjeg trenutka« u kojoj nam se stvari poslože i postanu jasne…”

Osvrnuo se i na to kako na vrijeme prepoznati gubitak smisla ili pak kako ga izbjeći:

“Ako želimo izbjeći gubitak smisla, moramo se probuditi iz provizornog drijemeža i trajanja po inerciji. Nije dobro da to učinimo kada je već prekasno”, napominje dr. Križo Katinić čiji razgovor za Kanu u cijelosti potražite u tiskanom izdanju revije.

Konkretna logoterapija

U pravilu suvremeni čovjek ima dovoljno onoga od čega može živjeti. Ali ono što mu često nedostaje jest znanje o pitanju čemu njegov život.

Tom je dijagnozom bečki psihijatar, neurolog i utemeljitelj logoterapije, Viktor Frankl, sažeo glavni problem koji do danas nije nimalo izgubio na aktualnosti.

E. Lukas slovi za najvažniju Franklovu učenicu u cijelom svijetu. U mnogim publikacijama ona zorno prikazuje na koji način logoterapija pomaže kod psihičkih bolesti, kako obogaćuje svakodnevicu zdravih osoba i kako sve nas nadahnjuje da vodimo smislen, uspješan život.

„Psihoterapija u dostojanstvu“ drugo je zajedničko djelo koje objedinjuje logoterapijsku teoriju (Lukas) s praksom brojnih primjera (Schonfeld).

Odgovoriti životu

Ovih je dana hrvatskom čitateljstvu predstavljena još jedna dragocjena knjiga Viktora Frankla. Riječ je o njegovoj autobiografiji objavljenoj pod naslovom ‘Odgovoriti životu’. Knjiga je objavljena u Nakladi Slap.

Franklovo svjedočanstvo iz Auschwitza dirnulo je milijune čitatelja. Ali, kako je tekao njegov život nakon toga? Tko je čovjek koji stoji iza tih knjiga? U ovoj autobiografiji svjetski poznati psihijatar priča o iskustvima koja su ga potakla na istraživanja sposobnosti suočavanja s krizama i problemima te učinila utemeljiteljem psihoterapije usmjerene na traženje smisla ljudske egzistencije: njegova židovska roditeljska kuća, rani doticaji sa Sigmundom Freudom i Alfredom Adlerom, njegov rad s mladima u krizama u kojima pomišljaju na samoubojstvo, njegovo protivljenje eutanaziji u vrijeme nacizma, političke posljedice. Izlazak iz logora i povratak u Beč, gdje je proveo ostatak života.

Fotografije iz obiteljske arhive nadopunjuju sjećanja Viktora E. Frankla, koji unatoč gubicima i patnji koje je proživio nije izgubio vjeru u dobro u čovjeku.

 

Misliti na druge uvijek je ljekovito

Razgovor s dr. Cvijetom Pahljinom, hrvatskom psihijatricom i utemeljiteljicom logoterapeutske metode Viktora Frankla u Hrvatskoj

Autor: Đurđa Beraković – Preuzeto s portala Bitno.net

Profesorica logoterapije i psihijatrica dr. Cvijeta Pahljina osvrnula se na teške prilike i situaciju u kojoj su se mnogi našli zbog pandemije koronavirusa i nakon razornih potresa te poručila: “Misliti na druge uvijek je ljekovito. Time se pokazuje naša ljudska sposobnost da zaboravimo na sebe i damo u središte svog interesa drugu osobu. To je najviše što čovjek kao duhovno biće može.” Istaknula je kako, osim fizičke i psihičke dimenzije, svaka osoba ima i duhovnu dimenziju, koja nam je dana u trenutku začeća, od Stvoritelja.

Bit ljubavi je usrećiti nekoga

“Po toj iskri Božjega Duha Njemu smo slični. On nas je stvorio na svoju sliku i priliku. Ta Iskra ne umire, ona je vječna. Stvarajući nas mislio je na nas, na svakoga pojedinačno. Stvorio nas je iz ljubavi prema nama. On sam sebi je dovoljan, ali Ljubav želi nekoga usrećiti. Bit ljubavi je usrećiti nekoga, misleći na nekoga, radeći dobro za nekoga”, naglasila je.

U ovoj situaciji punoj različitih opterećenja, iskušenja, pitanja na koja ne znamo odgovore, važno je, kaže, da generacija koja nosi veću odgovornost, pruža primjer kako izdržati te zahtjevne situacije, kako sačuvati unutrašnji mir, ali iznad svega kako svjedočiti ljubav.

“Dobra je predodžba oceana iznad kojeg mogu puhati vjetrovi, dignuti se ogromni valovi, ali u svojoj dubini ocean zadržava mir. Slično bismo i mi u sebi samima trebali imati stabilan mir, mir koji proizlazi iz povjerenja u Stvoritelja, mir koji proizlazi iz toga da nam to povjerenje predstavlja čvrsti stup za kojeg se možemo uvijek u životu uhvatiti. Ta vertikala prema Bogu nešto je najviše što možemo prenijeti i dati drugima, bilo djeci ili ljudima oko nas u potrebi. Treba im reći da postoji vertikala za koju se mogu čvrsto uhvatiti i prepustiti sve brige Onome koji zna odgovore na sva pitanja na koja mi ne znamo”, rekla je.

Istaknula je također da u trenutku u kojem jesmo treba napraviti ono što nam se čini najsmislenije i najpotrebnije naše pozornosti.

Svatko može potražiti dobro u sebi

“Baviti se onime što nas u tom trenutku okružuje – naša je zadaća. Ljudi imaju kućne ljubimce koje vode u šetnju i brinu se za njih, imaju cvijeće koje treba zalijevati… Ali, više i od kućnih ljubimaca i od cvijeća važne su osobe, ljudi na koje ne treba zaboraviti u teškim prilikama, poput ovih vezanih uz potres i koronavirus”, istaknula je.

Svakako, napomenula je, to su prilike da pokažemo svoju solidarnost, da pokušamo, koliko se može, pomoći na bilo koji način, svatko prema onome kako može – netko može materijalno, netko može svojim dobrovoljnim radom, netko svojim radom u stručnim službama – poput vatrogasaca, zdravstvenih radnika i slično.

“Pedagozi su svakako u posebnoj poziciji zbog održavanja nastave. Potrebno je ne gubiti previše vremena kako bi se prijenos znanja nastavio u nekom optimalnom ritmu. To je dobro jer se time odvraća pažnja od svega dramatičnog, stresnog, opterećujućeg s čime se djeca i mladi mogu teško nositi. Naravno, to ne znači negirati probleme”, napomenula je Pahljina.

Pohvalila je i velik broj volontera koji su odmah nakon katastrofalnog potresa došli na Banovinu.

“To je zaista prekrasno, a govori nam o ljubavi koja je zaplamtjela u srcima ljudi i sve ih ujedinila. To je jako dobra poruka djeci, koja mogu naučiti kako se u sličnim situacijama treba ponašati. Mogu otkriti što znači djelotvorna ljubav. Koliko je dragocjena brza pomoć za onoga koji je stradao u nesreći! Koliko je različitih inicijativa došlo i kolika je kreativnost uključena! Važna poruka je i otkriće koliko dobroga leži u ljudima, stoga svatko može potražiti to dobro u sebi. To je poruka naravno i stradalima da nisu sami, što oni sada već dobro osjećaju jer su dobili krov onda kada je krov njihove kuće srušen”, rekla je Pahljina.

Sedmi broj Logosfere

Dok čekate najnoviji broj Logosfere koji pripremamo koncem 2020. godine, od danas vam je dostupan prošlogodišnji broj za listanje i čitanje u digitalnom obliku. Vjerujemo da je vrlo bogat sadržajem, a tema ljudskog dostojanstva – koja je bila i tema logoterapijskog kongresa 2019. godine – prožima cijeli ovaj broj.

 

Održano on-line predavanje generacije F

U ovim izazovnim vremenima, zbog propisanih epidemioloških mjera, ovomjesečna edukacija četvrtog semestra održala se u potpunosti ‘on-line’. Dr. Cvijeta Pahljina je započela predavanje razveseljavajućim Youtube videom Opera ‘Sarajevska opera u vrijeme korone’ – smijeh je ljekovit.

Današnji sadržaj edukacije odnosio se na temu Specifičnosti logoterapijskog pristupa shizofreniji. Osoba koja boluje od shizofrenije nosi težak teret. Najgore je ako se takvog bolesnika pusti bez ikakvog posla, zadatka, bez ikakve okupacije bilo koje vrste. Tako je i Herman Simon još davnih dana proučavajući shizofreniju razvio radnu terapiju te zaključio ‘Besposlenost, neodgovornost i smještaj u zavod najveći je neprijatelj’. Logoterapijska slika čovjeka prikazuje čovjeka kao trodimenzionalno biće – čovjek ima fizičku i psihičku dimenziju, ali on jest duhovna osoba. Duhovna dimenzija je specifično ljudska, i po tom duhovnom je čovjek originalan, jedinstven i neponovljiv. Sve tri dimenzije se isprepliću međusobno u svakoj točki ljudskog postojanja. Tijelo i psiha se mogu razboliti, ali čovjekova duhovna jezgra ne. Franklova 4. teza o osobi tzv. ‘psihijatrijski credo’ govori o tome da osoba zadržava svoje ljudsko dostojanstvo bez obzira na oštećenost psihofizičkog instrumenta – upravo zbog svoje duhovne dimenzije. Stoga je i osoba koja boluje od shizofrenije i dalje jednako vrijedna osoba, dapače još i više vrijedna, jer nosi teško breme svoje bolesti. U logoterapiji se upravo veliko poštovanje iskazuje takvim osobama, jer prema Franklu homo patiens uvijek stoji više od homo fabera. Osoba može postati nemoćna, neprepoznatljiva, nevidljiva, ali ona uvijek zadržava svoje ljudsko dostojanstvo. Ako čovjeka shvaćamo kao duhovno biće, postaje jasno da je on puno više od svog neupotrebljivog psihofizikuma. Frankl kaže da osobu koja boluje od shizofrenije treba poticati na sve ono što ima u svojem slobodnom prostoru. Logoterapijska pomoć kod oboljenja od shizofrenije je suportivna – kako logoterapeut može pomoći? Slušati klijenta, biti tu za njega, poštovati ga, dati mu podršku, životnu snagu, dati mu osjećaj da je dio zajednice. Kako se to radi mogli smo čuti i vidjeti na primjeru on-line logoterapijskog razgovora koji je Dr. Cvijeta Pahljina vodila s osobom kojoj je prije 10 godina dijagnosticirana shizofrenija.

Predstavljamo pet novih diplomanata

Jedan običan, a sasvim poseban dan

Nedjelja, osmi,studeni, 2020. godine, maglovit, prohladan zagrebački dan, uspio nas je zagrijati događajem koji smo svi napeto iščekivali, a posebno pet diplomanata koji su trebali prezentirati svoje diplomske radove iz logoterapije.

U vrlo ugodnom i svečanom ambijentu te prijateljskoj atmosferi ipak se osjećala napetost prije izlaganja radova i ogromno olakšanje i zadovoljstvo nakon završetka izlaganja. Radovi su bili svi odreda izvrsni. Na autentičan način su prikazivali dobro usvojeno teoretsko i praktično znanje iz egzistencijalne analize i logoterapije Viktora E. Frankla – genijalnog filozofa i liječnika, tvorca treće bečke škole psihoterapije. Radovi su proizlazili iz životnog i profesionalnog iskustva diplomanata te primjene logoterapije na području obitelji, bračnih odnosa, mentalnih poremećaja i osobnog duhovnog rasta. Svi diplomanti su i polaznici završne studijske godine iz logoterapije, koja se odnosi na autobiografiju uz poseban logoterapijski pristup, nakon koje će primiti završnu diplomu. Primljena diploma prvog stupnja daje diplomantima kompetencije za primjenu logoterapije na svom profesionalnom području, održavaju predavanja i radionice  te pomažu klijentima, koji ih potraže (uz superviziju tijekom prve godine). Svečano uručivanje diploma izazvalo je zasluženi pljesak prisutnih. Na kraju i fotografija za uspomenu na važno životno postignuće. Posebno treba cijeniti studij uz velika opterećenja svih diplomanata nizom važnih obiteljskih i profesionalnih zadataka, što govori o visokoj motivaciji za upoznavanje logoterapije V. Frankla te veliku odgovornost prema životnom vremenu koje je svakome darovano.

Neka se logoterapija širi zaslugom novih diplomanata te doprinosi njihovom duhovnom razvoju, a na taj način, poboljšanju stanja u društvu ostvarujući klimu naklonjenu životu.

Iznosimo i imena diplomanata te naslove diplomskih radova:

Andreja Oroš – Logoterapijske zadaće

Bernardica Perčin – Porušeni bračni odnosi – logoterapijska pomoć

Jasna Henc – Logoterapija u sestrinskom radu s oboljelima od psihoze

Matej Čuljak – Snaga logoterapije u mome životu

Tomislav Zajec – Logoterapija i panični napad