Ovim pojmom u LT objašnjavamo prirodnu čovjekovu napetost između biti i tek postati. Čovjek uvijek stoji između već ostvarenog stanja i onog koje bi tek mogao ostvariti i koje vidi kao svoju smislenu zadaću. U logoterapiji govorimo o dinamici duha (noodinamici) koja se uspostavlja u ovom bipolarnom području. Kada govorimo o životnom smislu, čovjek više treba napetost, nego relaksaciju. Biti čovjek znači živjeti u napetosti između već postignutog stanja bitka i još ne postignutog. Tek postati predstavlja neprestani zahtjev i izazov već ostvarenomu.
U ovom kontekstu Goethe piše: Ako ljude uzimamo onakvima kakvi jesu, učinit ćemo ih lošijima. Postupamo li s njima kao da su ono što bi mogli biti, dovest ćemo ih do toga što bi mogli biti.
Ili Hebbel: Onaj koji jesam, tužno pozdravlja onoga koji bih mogao biti. (TS)