Doslovno značenje = liječenje smislom.
U stručnim krugovima naziva se još i trećom bečkom školom (nakon Freudove psihoanalize i Adlerove individualne psihologije). Logoterapija odgovara na vječno čovjekovo pitanje o smislu egzistencije, smislu trpljenja, smislu svekolikog doživljavanja i stvaranja. Bolesnom čovjeku odgovara na pitanje: ‘Zašto se to dogodilo baš meni?’ Logoterapija kao psihoterapijski pravac unosi u psihoterapiju nešto potpuno novo – spoznaju da, uz tijelesnu i psihičku dimenziju, čovjek posjeduje i treću – duhovnu (noetičku) dimenziju.
Drugu je novost Frankl donio u odnosu na pristup pacijentu. Čovjek može pronaći smisao samo u budućnosti. Stoga je logoterapija manje retrospektivna (manje istražuje pacijentovu prošlost) i manje introspektivna (manje ispituje pacijentovu savjest), nego što se to obično čini u psihoanalizi. U žarištu logoterapije pretežno stoji budućnost pacijenta, odnosno – zadaci i smisao što ih pacijent u svojoj budućnosti tek treba ispuniti. U ovom smislu Logoterapija je motivacijska disciplina.
Logoterapijom ne želimo zamijeniti psihoterapiju, nego je na određenim područjima možemo i trebamo nadopuniti. Dugim riječima, u terapiji je potrebno zahvatiti i psihofizičko i duhovno područje. Ipak, logoterapiju možemo uspješno primjenjivati kao nezavisnu psihoterapiju usmjerenu na smisao. U pojedinim vrstama neuroza, logoterapija ne samo da je specifična metoda liječenja, nego možemo reći da ostale metode terapije nisu niti primjenjive.
Logoterapija je najbolje indicirana kod:
– obiteljske i partnerske terapije
– problema s vlastitim identitetom
– otkrivanja mogućnosti i smisla života
– osjećaja tjeskobe, strahova, fobija
– anoreksije i bulimije
– ovisnosti
– poremećaja raspoloženja
– stresa
– društvene neprilagođenosti
– problema s koncentracijom i učenjem
(TS)
