Category: Predavanja

Poziv i prijave: VII. logoterapijski kongres

OD STRAHA DO POVJERENJA tema je ovogodišnjeg međunarodnog logoterapijskog kongresa, koji će se održati u Hotelu Matija Gubec u Stubičkim toplicama 21. i 22. svibnja 2022. g.
S radošću vas pozivamo da budete sudionici ovog kongresa.
Molimo da za sudjelovanje popunite ovaj obrazac/prijavnicu:
Program kongresa (za bolji pregled kliknite na sliku ili preuzmite program ovdje):


Otvorene prijave za edukaciju 2022.


Prenosimo objavu HCLEA kojom se pozivaju zainteresirani za upis u novu generaciju edukanata s područja logoterapije.
Za više detalja o edukaciji i načinu prijave te potrebnim uvjetima, pročitajte u priloženom letku

Najava Međunarodnog kongresa logoterapije

Međunarodni logoterapijski kongres održat će se 21. i 22. svibnja 2022. godine u hotelu Matija Gubec u Stubičkim Toplicama.
Tema ovogodišnjeg kongresa je STRAH.
Ovim putem pozivamo zainteresirane na prijavu i sudjelovanje.
Više detalja pronađite na priloženom letku…

Logoterapijske radionice u Hrvatskoj

Radi velikog broja zainteresiranih sa šireg područja Hrvatske, Logoterapijske radionice otvorit će svoja vrata i u Đakovu, Rijeci i Splitu.

Program rada radinonica bit će isti kao i u Zagrebu, a prijaviti se možete na sljedećim linkovima:

Prijave za grad Đakovo
Prijave za grad Rijeka
Prijave za grad Split

NOVO!!! – Logoterapijske radionice

Kroz radionice i razgovore u grupi imat ćete priliku susresti se s osnovnim pojmovima logoterapije i egzistencijalne analize te upoznati impresivan život i rad dr.
Viktora Frankla, utemeljitelja i osnivača logoterapije i egzistencijalne analize.
Radionice su namijenjene svima onima koji žele raditi na sebi, na svojem osobnom rastu te ostvariti bolje međuljudske odnose.

Radionice se održavaju pod stručnim vodstvom logoterapeuta.

Rad se odvija u zatvorenim grupama, a upisati se mogu svi zainteresirani, bez obzira na dob, obrazovanje i sl.
Nakon završetka ciklusa radionica svaki sudionik dobiva potvrdu o sudjelovanju.

Radionice će se održavati od listopada 2021. u Zagrebu, dva puta mjesečno (svaki drugi petak od 18:00 do 20:00 sati) u trajanju od 15 mjeseci.

Prilog za radionice je 400,00 kn mjesečno po osobi.

BROJ SUDIONIKA U JEDNOJ GRUPI OGRANIČEN JE NA 15 OSOBA

UPISI TRAJU DO 26. RUJNA

Prijaviti se možete na ovoj poveznici

Neke od tema koje ćemo obrađivati:
(za bolji prikaz kliknite na slikicu!)

Kriza je prilika, ali i dar

Kriza je prilika, pa i dar, rekla nam je liječnica, psihijatrica i profesorica logoterapije dr. Cvijeta Pahljina, koja takvo tumačenje temelji na svom životnom stajalištu i psihoterapijskom pravcu – logoterapiji – koji promovira u Hrvatskoj i Sloveniji. Zamolili smo dr. Pahljinu da nas uvede u logoterapiju i objasni na čemu se temelji logoterapijsko učenje.

Logoterapija kao psihoterapijski pravac karakterizirana je već svojim nazivom u kome se nalazi grčka riječ logos, koja znači ‘riječ’, što znači da je logoterapija – terapija riječju. Ujedno, logos znači i ‘smisao’, pa je, prema tome, logoterapija liječenje koje pomaže čovjeku otkrivati smisao u životu”, rekla je dr. Pahljina.

Utemeljitelj logoterapije je neuropsihijatar Viktor Frankl koji je, kako je istaknula, jedan od najznamenitijih ljudi 20. stoljeća.

Viktor Frankl, kao neuropsihijatar i genijalna osoba prošlog stoljeća, bio je i filozof, a ne samo liječnik. Rehumanizirao je medicinu, odnosno psihoterapiju time što je u antropološku sliku o čovjeku ponovno uveo njegovu duhovnu dimenziju. Duhovna dimenzija bila je jasna ljudima još od samih početaka, jer, kad ne bi vjerovali da postoji duhovno u čovjeku, stari Egipćani ne bi gradili piramide, a Inke u džunglama Amazone ne bi podizali spomenike. Sve poštovanje prema umrlima temelji se na čovjekovoj intuitivnoj spoznaji da život ne završava umiranjem tijela, nego se on dalje nastavlja. Ta antropološka slika čovjeka je važna jer je to teorijska osnova, okvir, na kojem se onda temelji sama terapija.

Pokušavamo osvijetliti sebi i, naravno, drugima da je čovjek trodimenzionalno biće sastavljeno od somatske, psihološke i duhovne dimenzije. Sve te tri dimenzije međusobno se isprepliću, odnosno prisutne su u svakoj stanici ljudskog tijela. Zanimljivo je pitanje porijekla svake od tih triju dimenzija. Somatsku ili tjelesnu dimenziju nasljeđujemo genskim putem od roditelja. Tu se nalaze naše tjelesne osobine kao što je boja očiju, kose, visina, konstitucija pa i neke sklonosti bolestima, kao i različiti talenti kao primjerice glazbeni, umjetnički, sportski, liječnički, učiteljski… Psihičku dimenziju samo djelomice nasljeđujemo u obliku temperamenta, ali jako važnu ulogu u razvoju te dimenzije ima utjecaj roditelja, drugih odgajatelja, vršnjaka, kao i društvo u cjelini.

Duhovnu dimenziju ne nasljeđujemo niti je ona posljedica utjecaja odgajatelja i društva, nego nam je darovana od Stvoritelja u trenutku začeća. To je skoro nepredstavljiv dar koji pretpostavlja da je Stvoritelj svega stvorenog upravo nas pozvao iz ništavila i darovao nam životno vrijeme, odnosno život. Stvoritelj svega je upravo nas želio tako da je svaki čovjek jedinstvena, neponovljiva, autonomna osoba i ljubljeno Božje dijete.

“Mogla bih reći da je ta spoznaja kao melem na ranu svakog čovjeka kada se u kriznim situacijama, a takvih nam u životu ne nedostaje, ispituje o vrijednosti i smislu vlastitog života. Upravo ta spoznaja je temelj odgovornosti koju imamo prema Stvoritelju. Dakle, poštujući pravila društva, bez obzira u kojoj kulturi živjeli, postoji odgovornost prema onome tko nam je poklonio život”, istaknula je dr. Pahljina.

Biti odgovoran znači biti slobodan zauzeti stajalište prema svakoj situaciji u kojoj se možemo naći, bez obzira na to radi li se o nečem lijepom i radosnom ili vrlo teškom i zahtjevnom.
Biti odgovoran pretpostavlja našu unutarnju slobodu kojom se odlučujemo slušajući glas svoje savjesti. Savjest je prisutna od začeća jer je dio naše duhovne dimenzije.

Što se, prema Franklu, nalazi u toj, duhovnoj dimenziji?

U duhovnoj dimenziji nalazi se naša savjest, slobodna volja, odgovornost, smisao za ljepotu i ljubav.

Više puta postupci ljudi nas mogu šokirati količinom zla koje je čovjek sposoban napraviti sebi, drugome, okolini, okolišu u kojem živi i tada se pitamo ima li taj čovjek savjest ili nema. Što je s njegovom savješću? Svaki čovjek posjeduje savjest jer je ona sastavni dio duhovne dimenzije i prisutna je od začeća te se postepeno razvija. U savjesti slušamo i čujemo tihi glas koji nas upozorava što je dobar i smislen izbor, a što je loš – tj. što je dobro, a što loše. Hoćemo li napraviti dobar izbor ili ne – ovisi o našoj vlastitoj odluci, o nama samima. Čak i onda kada se ne odlučujemo, nego prepuštamo da stvari idu nekim svojim tijekom – i to je neka odluka.

U svim povijesnim vremenima, kao i u današnjem, postoje izazovi i problemi koji su za aktualno društvo poput domaćih zadaća. Kako ih riješiti? 

Ovisi o svakome pojedincu. Mislim da bismo mogli dati za pravo američkom socijalnom psihologu Erichu Frommu koji je govorio o tome  kako smo skloni odbaciti svoju slobodu, kako je čovjek zapravo duhovno lijeno biće koje radije prepušta drugima (nekim autoritetima) da odlučuju i koje slijedi masu – ne razmišljajući hoće li doći do provalije i postoji li dobar put. Egzistencijalna analiza, koja je filozofska podloga logoterapije, naglašava da ne postoji kolektivna odgovornost, nego je svaki čovjek odgovoran za svoje postupke. I čak i onda kada se ne odlučuje, on se zapravo odlučuje da se ne odlučuje.

Ljudi se često prave da ne vide tu slobodu, kao da netko drugi treba donijeti odluku umjesto njih?

Taj uzorak prepuštanja kolektivizmu mi upotrebljavamo sve dok ne ‘udarimo u zid’ ili ne ‘padnemo u jarak’, dok se ne sukobimo s nekom bezizlaznom situacijom koja nas sili da se udubimo u sebe i tražimo najsmislenije rješenje. Mora postojati dovoljno jak motiv da promijenimo svoj model ponašanja i mora postojati nekakav razlog radi kojega bismo to napravili.

Imate li kakav primjer?

Najjasnije to možemo vidjeti na području ovisnosti. Ljudima koji su ovisni, recimo o alkoholu, zbog čega već imaju problema s funkcioniranjem nekih unutrašnjih organa poput želuca, jetre, živaca, može se predočiti kako će se to dalje pogoršavati i da bi bilo najbolje da prestanu piti i počnu apstinirati. Međutim, to nije dovoljno. Čovjek se neće pomaknuti da bi promijenio svoj način ponašanja ako ne vidi dovoljno velik razlog. Taj veliki razlog su, recimo, drugi koji pate zbog njega, djeca koja će imati predodžbu o svom ocu kao o ovisniku koga teško mogu poštovati. Želiš li da te tvoja djeca pamte kao oca koji je stalno bio drogiran, pripit, agresivan ili bi želio da imaju drugačiju predodžbu o tebi, i bi li zbog djece to napravio? Kada bi ti bio dijete, bi li htio imati oca koji pije, koji je agresivan, nepošten? Dakle, mora postojati razlog izvan čovjeka samoga, jer vlastito zdravlje je premali razlog. Pokrenuti nas može jedino ljubav prema osobi koja nas treba, projekt koji samo mi možemo dovršiti, umjetničko djelo koje možemo samo mi realizirati i još puno toga što samo mi možemo napraviti i gdje smo nenadoknadivi. Dakle, najljekovitija je ljubav prema nekomu ili nečemu.

Kao jedan od osnovnih pojmova u egzistencijalnoj analizi odnosno logoterapiji navodi se samonadrastanje – što to zapravo znači?

Samonadrastanje znači da smo sposobni iz ljubavi prema nekome ili nečemu zaboraviti na sebe. Najčešći oblik samonadrastanja je ljubav roditelja, posebno majke, koja će iz ljubavi prema djetetu zaboraviti na sve svoje potrebe i interese.

Dakle, u logoterapiji nije cilj samorealizacija nego samonadrastanje?

Da, svakako. To su osnovni pojmovi egzistencijalne analize koja smatra da nije najveće postignuće čovjeka da realizira sve svoje potencijale, nego da nadraste samoga sebe. Odvikavanje od bilo kojeg psihoaktivnog sredstva i od nekog lošeg modela ponašanja, primjerice kocke, igre na sreću ili šopingiranja za sobom povlači odricanje i vrlo neugodnu simptomatiku, ali čovjek je sposoban podnijeti te neugodne osjećaje iz ljubavi prema nekome i u centar svoje pozornosti staviti nekoga do koga mu je jako stalo.

Čovjek se može razboljeti i fizički i psihički, no duhovno se u njemu ne može nikada razboljeti, tvrdi Frankl. Možete li to pojasniti?

Tijelo i psiha mogu se razboljeti. Možemo se, primjerice, jako brinuti i može nas biti jako strah da se ne inficiramo covidom i taj strah može izazvati i neugodne tjelesne simptome – od toga da se prejako izlučuje želučana kiselina pa čovjek dobije ranu na želucu itd., pa do slabljenja imunološkog sustava i do razvoja straha, depresije itd. To su procesi koji se međusobno prate. Uz strah, koji je psihički, na tjelesnoj razini povezano je s radom želuca i kardiovaskularnog sistema – žile se stisnu i raste krvni tlak i čovjek se može razboljeti od infarkta. U logoterapiji govorimo o somato-psihičkom paralelizmu, što znači da se te dvije dimenzije – tjelesna i psihička – uvijek prate. Međutim, duhovna dimenzija ne poznaje kategorije zdravlja i bolesti, nego samo dobrog ili lošeg izbora. Iz naše duhovne dimenzije mi zauzimamo stajalište prema psihofizičkom. Možemo se, s jedne strane, bojati da ćemo se razboljeti, ali, s druge strane, ako aktiviramo svoj duhovni potencijal, dolazimo do toga da osjećamo povjerenje u Nekoga tko je nad nama, tko o svemu zapravo sve zna, kome su stvari potpuno jasne, a mi ih vidimo u malom dijelu. Stvoritelju je potpuno jasan smisao događaja, i prema tome svoje brige možemo prepustiti Njemu. Govorimo o prapovjerenju, odnosno govorimo o nečemu što smo na intuitivni način donijeli sa sobom, od Edenskog vrta. To prapovjerenje je nešto što nas rasterećuje, pa, unatoč svim strahovima, možemo doživjeti potpunu relaksaciju i baviti se stvarima kojima se možemo baviti.

Prapovjerenje je nešto što može razlikovati religioznu osobu od nereligiozne. Međutim, za sve vrijedi da je kriza opasnost, ali i prilika, zar ne?

Za svakoga je to prilika da aktivira sve svoje potencijale i da pokuša iz toga izvući najbolje. Kriza je prilika za promjenu dosadašnjeg uzorka ponašanja koji očito više ne djeluje. Prema tome, u krizi imamo priliku biti kreativni. Možemo doći do toga da neko ponašanje ili stil u odnosu s drugima nije dobar i ne funkcionira i dovodi nas u konfliktnu situaciju ili izolaciju tako da, na kraju, upadnemo u krizu koja nas sili da razmišljamo o čemu se tu radi i što bismo mogli promijeniti. Kriza, gledajući s logoterapijskog stajališta, podrazumijeva da shvatimo da su određene stvari u našem životu sudbinske. Sve ono što nam se dogodilo do ovog trenutka, kada tu zajedno sjedimo – cijela naša prošlost – ne da se promijeniti. I u toj prošlosti ima puno lijepih i teških događaja, kriza koje smo prebrodili, i to nam može biti dragocjeno. U sudbinskom dijelu, dio se stvari ne da promijeniti, ali mi imamo i slobodno polje iz koga gledamo ‘sa strane’ sve ono što nam se dešavalo, od našeg djetinjstva do današnjeg dana, i možemo zauzeti stajalište, recimo, optimističko ili realističko. Gledajući čašu vode, možemo reći da je napola puna ili prazna, što ovisi o našem gledanju, o izboru, o tome hoćemo li gledati ono dobro što se može vidjeti ili ćemo dati prednost sakupljanju negativnoga.

Što učiniti u krizi? 

U svakoj krizi je dobro odmaknuti se od sebe i vidjeti o čemu se tu radi, u čemu je problem, onda, vidjeti što imam u slobodnom području. Pored krize, postoji u meni još puno toga. Ja nisam samo kriza, ja sam više od krize. Možda imam krizu u odnosu s nekim – u obitelji, službi ili u radnom procesu, ali imam i puno drugih stvari koje mi čine veselje gdje se kao osoba osjećam dobro i gdje do izražaja dolaze moji talenti na sportskom, glazbenom, umjetničkom području, u ljubavi prema nečemu. Dobro je vidjeti što u meni postoji osim te krize, a onda se vratiti na to područje problema i vidjeti što sad mogu upotrijebiti da bih onda mogla izaći iz te krize.

Ako imamo dobar razlog, tu nam pomažu i smisao za humor i prkosna moć duha jer krizu često izazivaju sitnice u svakodnevnom životu koje mogu dovesti do nesporazuma i većih kriza u odnosima.

Mogu se, recimo, sjetiti prebrođenih kriza i razmišljati o tome što mi je onda pomoglo. To je ono što nam svaka kriza daruje – osjećaj da smo ju svladali, da smo došli do novog načina ponašanja i da je to upotrebljivo u nekoj sljedećoj životnoj krizi. Također, da u sebi imam puno toga dobroga što treba vidjeti, što treba aktivirati, a usput da i u osobama s kojima sam u konfliktu potražim što je u njima dobro.

Logoterapija u prvom redu gleda u čovjeka, tražeći njegove potencijale i dobro u njemu, tražeći zapravo njegovu idealnu sliku. Tako zapravo mi potičemo njegovu volju govoreći da može postati takva osoba kakvom je vidimo, jer mi ne vidimo nešto što je nerealno, ali vidimo potencijal koji nije realiziran. I ako djetetu kažemo – gle, ti stvarno možeš s talentima koje imaš postići neki uspjeh, znaš crtati, možeš napraviti slike pa ćemo napraviti izložbu. Na taj način potičemo u djetetu volju i želju da realizira što u njemu postoji. Dijete samo ne bi tako brzo došlo do te spoznaje ako mu netko sa strane ne pomogne osvijetliti nešto dobro u njemu.

Preuzeto s portala Bitno.net

 

Ljetni Tabor za duhovni rast

U organizaciji dr. sc. Cvijete Pahljina održat će se Tabor za duhovni rast u Žičkoj kartuziji u Sloveniji.

Radi velikog interesa sudionika iz Hrvatske, bit će organizirana jedna ili više hrvatskih grupa.

U nastavku objavljujemo detaljan plan i otvaramo prijave.

Veselimo se vašem odzivu!

Program proučite ovdje…

Održan VI. međunarodni kongres logoterapije

U Stubičkim Toplicama, u Hotelu Matija Gubec,održan je VI. po redu međunarodni kongres logoterapije. Tema ovogodišnjeg kongresa bila je ‘Vrijednosti kao put prema smislu’. Kongres je održan hibridno, dakle, mogao se pratiti u živo ili OnLine. Predavanja su održali eminentni predavači iz Hrvatske, Slovenije, Kanade i Japana.

Osvrćući se na završeni kongres, dr. Cvijeta Pahljina je rekla: “Dok nam još svima odzvanjaju u ušima i srcima prekrasne melodije upravo proteklog kongresa te promišljanja vezana uz predavanja i radionice, željela bih posebno zahvaliti svima koji su aktivno sudjelovali u radu kongresa u njegovoj organizaciji i izvedbi, ubrajajući i Zbornik radova i Logosferu te posebno pohvaliti Barbaru Pahljina, koja je u svemu tome imala bitnu ulogu! Čestitke osobama koje su dobile potvrdu za status ‘Učitelja logoterapije’. Uvjerena sam da će znati sačuvati osnovne Franklove poruke za buduće generacije logoterapeuta.”

dr.sc. Cvijeta Pahljina
Program i Zbornik radova kongresa možete pronaći na linkovima:
Zbornik radova – Kongres 2021. godine
Program Kongresa 2021. na hrvatskom jeziku
Program Kongresa 2021. na engleskom jeziku

Prizor iz Logodrame
Organizatori:
Hrvatska udruga za logoterapiju – Logos
Hrvatski centar za logoterapiju i egzistencijalnu analizu – HCLEA

Održano on-line predavanje generacije F

U ovim izazovnim vremenima, zbog propisanih epidemioloških mjera, ovomjesečna edukacija četvrtog semestra održala se u potpunosti ‘on-line’. Dr. Cvijeta Pahljina je započela predavanje razveseljavajućim Youtube videom Opera ‘Sarajevska opera u vrijeme korone’ – smijeh je ljekovit.

Današnji sadržaj edukacije odnosio se na temu Specifičnosti logoterapijskog pristupa shizofreniji. Osoba koja boluje od shizofrenije nosi težak teret. Najgore je ako se takvog bolesnika pusti bez ikakvog posla, zadatka, bez ikakve okupacije bilo koje vrste. Tako je i Herman Simon još davnih dana proučavajući shizofreniju razvio radnu terapiju te zaključio ‘Besposlenost, neodgovornost i smještaj u zavod najveći je neprijatelj’. Logoterapijska slika čovjeka prikazuje čovjeka kao trodimenzionalno biće – čovjek ima fizičku i psihičku dimenziju, ali on jest duhovna osoba. Duhovna dimenzija je specifično ljudska, i po tom duhovnom je čovjek originalan, jedinstven i neponovljiv. Sve tri dimenzije se isprepliću međusobno u svakoj točki ljudskog postojanja. Tijelo i psiha se mogu razboliti, ali čovjekova duhovna jezgra ne. Franklova 4. teza o osobi tzv. ‘psihijatrijski credo’ govori o tome da osoba zadržava svoje ljudsko dostojanstvo bez obzira na oštećenost psihofizičkog instrumenta – upravo zbog svoje duhovne dimenzije. Stoga je i osoba koja boluje od shizofrenije i dalje jednako vrijedna osoba, dapače još i više vrijedna, jer nosi teško breme svoje bolesti. U logoterapiji se upravo veliko poštovanje iskazuje takvim osobama, jer prema Franklu homo patiens uvijek stoji više od homo fabera. Osoba može postati nemoćna, neprepoznatljiva, nevidljiva, ali ona uvijek zadržava svoje ljudsko dostojanstvo. Ako čovjeka shvaćamo kao duhovno biće, postaje jasno da je on puno više od svog neupotrebljivog psihofizikuma. Frankl kaže da osobu koja boluje od shizofrenije treba poticati na sve ono što ima u svojem slobodnom prostoru. Logoterapijska pomoć kod oboljenja od shizofrenije je suportivna – kako logoterapeut može pomoći? Slušati klijenta, biti tu za njega, poštovati ga, dati mu podršku, životnu snagu, dati mu osjećaj da je dio zajednice. Kako se to radi mogli smo čuti i vidjeti na primjeru on-line logoterapijskog razgovora koji je Dr. Cvijeta Pahljina vodila s osobom kojoj je prije 10 godina dijagnosticirana shizofrenija.

Održano predavanje generaciji G

U Stubici je u hotelu Matija Gubec održano predavanje G-generaciji. Dr. Cvijeta Pahljina je pokazala kako je važno u ovim kriznim vremenima ostati na strani dobra, ne dati vjetar u leđa destruktivnim strujama u društvu.

Veći dio edukanata predavanje je pratio On-line, a desetak pohađatelja je predavanje pratio u kongresnoj dvorani, poštujući sve epidemiološke mjere. Iako su iskustva On-line edukacije većim dijelom pozitivna, želja nam je da se čim prije opet okupimo ‘u živo’ u grupama i na logoterapijskim radionicama.

Tema u drugom semestru o kojoj je dr. Pahljina danas govorila bila je o Patologiji vremena u kojem živimo te o onim stvarima u koje nas takva patologija odvodi, a to su provizorno bivanje, fatalizam, kolektivizam, fanatizam. Dr. Pahljina je ponudila logoterapiju kao lijek u vidu primjerenog životnog držanja, traženja životnog smisla, pronalaženja mjesta za tišinu i razmišljanje, donošenjem odluke za odricanje i vježbe odricanja, imanje osjećaja za sveto i razvjanje osjećaja zahvalnosti. Ovim logoterapijskim koracima moguće je pobijediti egzistencijalni vakuum i ispuniti prazninu života.