Category: Članci

Održan VII. međunarodni kongres logoterapije

VII. međunarodni kongres je za nama…

Još odzvanjaju smijeh i veselje, pokoja suza, sjećanje na dr. Cvijetu Pahljina, ali i na klapu Levanda, divnu Vandu Winter – uz koju smo se povezali i zapjevali uz zajednički zagrljaj i pjesmu ‘Neka cijeli ovaj svijet’ te predavače i sudionike, rad u radionicama…

Hvala Vam za dolazak i aktivno sudjelovanje. To je zapravo najveća vrijednost – biti tamo i biti dio dođanja s kojeg je svatko za sebe ponio neka nova znanja i poznanstva.

Organizatori kongresa –  Udruga Logos  &  HCLEA

Predstavljamo novi broj Logosfere

Novi broj časopisa Udruge LOGOS – Logosfera, s pregršt zanimljivih naslova je već u tisku te će ga biti moguće nabaviti tijekom ovogodišnjeg kongresa 21. i 22.05. 2022. g. u Hotelu Matija Gubec, Stubičke Toplice.

Misliti na druge uvijek je ljekovito

Razgovor s dr. Cvijetom Pahljinom, hrvatskom psihijatricom i utemeljiteljicom logoterapeutske metode Viktora Frankla u Hrvatskoj

Autor: Đurđa Beraković – Preuzeto s portala Bitno.net

Profesorica logoterapije i psihijatrica dr. Cvijeta Pahljina osvrnula se na teške prilike i situaciju u kojoj su se mnogi našli zbog pandemije koronavirusa i nakon razornih potresa te poručila: “Misliti na druge uvijek je ljekovito. Time se pokazuje naša ljudska sposobnost da zaboravimo na sebe i damo u središte svog interesa drugu osobu. To je najviše što čovjek kao duhovno biće može.” Istaknula je kako, osim fizičke i psihičke dimenzije, svaka osoba ima i duhovnu dimenziju, koja nam je dana u trenutku začeća, od Stvoritelja.

Bit ljubavi je usrećiti nekoga

“Po toj iskri Božjega Duha Njemu smo slični. On nas je stvorio na svoju sliku i priliku. Ta Iskra ne umire, ona je vječna. Stvarajući nas mislio je na nas, na svakoga pojedinačno. Stvorio nas je iz ljubavi prema nama. On sam sebi je dovoljan, ali Ljubav želi nekoga usrećiti. Bit ljubavi je usrećiti nekoga, misleći na nekoga, radeći dobro za nekoga”, naglasila je.

U ovoj situaciji punoj različitih opterećenja, iskušenja, pitanja na koja ne znamo odgovore, važno je, kaže, da generacija koja nosi veću odgovornost, pruža primjer kako izdržati te zahtjevne situacije, kako sačuvati unutrašnji mir, ali iznad svega kako svjedočiti ljubav.

“Dobra je predodžba oceana iznad kojeg mogu puhati vjetrovi, dignuti se ogromni valovi, ali u svojoj dubini ocean zadržava mir. Slično bismo i mi u sebi samima trebali imati stabilan mir, mir koji proizlazi iz povjerenja u Stvoritelja, mir koji proizlazi iz toga da nam to povjerenje predstavlja čvrsti stup za kojeg se možemo uvijek u životu uhvatiti. Ta vertikala prema Bogu nešto je najviše što možemo prenijeti i dati drugima, bilo djeci ili ljudima oko nas u potrebi. Treba im reći da postoji vertikala za koju se mogu čvrsto uhvatiti i prepustiti sve brige Onome koji zna odgovore na sva pitanja na koja mi ne znamo”, rekla je.

Istaknula je također da u trenutku u kojem jesmo treba napraviti ono što nam se čini najsmislenije i najpotrebnije naše pozornosti.

Svatko može potražiti dobro u sebi

“Baviti se onime što nas u tom trenutku okružuje – naša je zadaća. Ljudi imaju kućne ljubimce koje vode u šetnju i brinu se za njih, imaju cvijeće koje treba zalijevati… Ali, više i od kućnih ljubimaca i od cvijeća važne su osobe, ljudi na koje ne treba zaboraviti u teškim prilikama, poput ovih vezanih uz potres i koronavirus”, istaknula je.

Svakako, napomenula je, to su prilike da pokažemo svoju solidarnost, da pokušamo, koliko se može, pomoći na bilo koji način, svatko prema onome kako može – netko može materijalno, netko može svojim dobrovoljnim radom, netko svojim radom u stručnim službama – poput vatrogasaca, zdravstvenih radnika i slično.

“Pedagozi su svakako u posebnoj poziciji zbog održavanja nastave. Potrebno je ne gubiti previše vremena kako bi se prijenos znanja nastavio u nekom optimalnom ritmu. To je dobro jer se time odvraća pažnja od svega dramatičnog, stresnog, opterećujućeg s čime se djeca i mladi mogu teško nositi. Naravno, to ne znači negirati probleme”, napomenula je Pahljina.

Pohvalila je i velik broj volontera koji su odmah nakon katastrofalnog potresa došli na Banovinu.

“To je zaista prekrasno, a govori nam o ljubavi koja je zaplamtjela u srcima ljudi i sve ih ujedinila. To je jako dobra poruka djeci, koja mogu naučiti kako se u sličnim situacijama treba ponašati. Mogu otkriti što znači djelotvorna ljubav. Koliko je dragocjena brza pomoć za onoga koji je stradao u nesreći! Koliko je različitih inicijativa došlo i kolika je kreativnost uključena! Važna poruka je i otkriće koliko dobroga leži u ljudima, stoga svatko može potražiti to dobro u sebi. To je poruka naravno i stradalima da nisu sami, što oni sada već dobro osjećaju jer su dobili krov onda kada je krov njihove kuće srušen”, rekla je Pahljina.

Rajski paradoks

bouffierMeđu mnogim paradoksima koji se nalaze u čovječjoj duši jedan je upravo briljantan. On nastane uvijek kada se čovjek na paradoksalan i kreativan način suprotstavi neumitnoj sudbini. Kada se na bol i patnju odazove s dostojanstvom i hrabrošću. Ta paradoksalna reakcija može tragediju promijeniti u pobjedu. Tu ćemo dragocjenu moć suprotstavljanja, koju je Frankl nazvao ”prkosna moć duha” predstaviti u skraćenom obliku u priči švicarskog pisca Jeana Giona.

Priča zvuči poput bajke, a ipak je istinita. Govori o čovjeku iz južne Francuske koji se približavao šezdesetima. Nakon smrti sina jedinca, umrla mu je i supruga. Zbog čega bi dalje živio? Otišao je sa svojeg plodnog seoskog dobra i uputio se, zajedno sa stadom ovaca i psom, u osamu – u područje Ceven u Južnim Alpama, koje je bilo bez vode i nalikovalo je pustinji. Prvo naselje bilo je udaljeno sat hoda. U okolici je bilo nekoliko napuštenih zaseoka s propalim, opustjelim i zapuštenim kućama. Posljednji stanovnici su bili ugljari, koji su palili drva da bi proizveli ugljen. Klima je bila nemilosrdna, a ljudi međusobno posvađani. Svi koji su mogli odselili su i otišli. Neki su duševno oboljeli, a nekoliko stanovnika počinilo je samoubojstvo.

U svojoj osami čovjek je shvatio da će to područje potpuno propasti, ako tu ne bude raslo nikakvo stablo. Odlučio je pomoći. Malo po malo počeo je puniti vreće žirevima. Pažljivo je odstranjivao oštećene i premalene plodove. Kad je sakupio stotinjak zdravih plodova, stavio ih je u posudu s vodom da se dobro napoje. Tada je uzeo željeznu palicu i krenuo. Stado je pustio u jednu zelenu kotlinu uz svoga psa čuvara. Na dobro odabranom mjestu počeo je palicom praviti udubine u zemlji. U svaku udubinu je položio jedan plod žira. Za tri godine ih je posadio 100.000. Nadao se da će ih preživjeti barem 10.000 i da će u pustoj pokrajini ipak narasti drveće.

Bouffier2

Nije znao čija je zemlja na kojoj je sadio, no to ga nije smetalo. Ustrajno je ostvarivao svoju zamisao. Promjene koje su se događale bile su tako spore da se nisu niti primjećivale. Lovci i šumari koji su onuda prolazili mislili su da je to neki ”prirodni hir”. Nitko nije pomišljao na toliku nesebičnost! S tri strane rasla je prekrasna mlada šuma 11 km duga i 3 km široka. Konačno su vlasti zaštitile šumu. Čovjek je prodao svoje ovce, ostavio ih je samo četiri. Umjesto njih kupio je 100 košnica s pčelama. Ne obazirući se na rat koji je bio negdje u blizini nastavio je mirno raditi svoj posao. Redoviti smireni rad na svježem planinskom zraku, njegova jednostavnost i sposobnost da živi sam, održavali su stabilnim njegovo zdravlje i doprinosili duhovnoj vedrini. Tom neobrazovanom seljaku je uspjelo, zahvaljujući samo radu vlastitih ruku, bez tehničkih pomagala, napraviti djelo dostojno samog Boga. Taj osamljeni pastir je u razdoblju između 1910. i 1945. posadio na tisuće stabala hrasta, bukve, javora, breza, joha i oskoruša. Kada je Elzeard Bouffier, tako se čovjek zvao, 1947. godine umro u dobi od 89 godina, ostavio je iza sebe jedan od najljepših parkova Francuske.

No dogodilo se i mnogo više. Korijenje koje se razraslo počelo je zadržavati vodu. Suhi potoci su potekli, na poljima je ponovo cvjetalo cvijeće. Vratili su se kukci i ptice, čak i zrak se promijenio. Napunio se mirisom lišća i cvijeća. Čuo se žubor vode. I u zaseocima su nastale velike promjene. Mještani su srušili ruševine starih kuća i izgradili nove. Vratile su se čak i mlade obitelji. Oko bunara su se igrala djeca, u vrtovima je raslo povrće. Sve je opet bujalo životom. Ljudi su se smijali i priređivali seoske zabave. U zaseocima je živjelo oko 10.000 osoba, a nitko od njih nije znao kome treba zahvaliti za tu sreću, tko je toliko promijenio životnu klimu.

Svakog dirne ispričana priča. No, pitanje je jesmo li razumjeli paradoks koji je u njoj skriven?

Napravimo logoterapijsku analizu!

Zir

Dakle, seljak se nalazio na određenoj polazišnoj točki. Bio je oko 60 godina star i ne više u cvijetu mladosti. Nije bio školovan. Možda u djetinjstvu nije imao mogućnosti za školovanje. Pogodila ga je i teška sudbina, jedinac sin i žena su mu umrli (u priči se ne govori puno o tome, možda i zato jer bi bilo teško riječima opisati njegove osjećaje). Ostao je sam, bez potomstva. Radi toga nije niti fizički mogao, niti je više želio obrađivati svoje imanje. Nije se trudio pronaći društvo. Bol se duboko zarila u njegovo biće. Otišao je kao ranjena životinja u planinu – u osamu i pustinju. Uzeo je sa sobom jedino svoje stado ovaca i psa. Do te točke priča predskazuje katastrofu koja se približava. Prikazuje nam zdvojnog čovjeka na pragu starosti, koji je izgubio dva bića koja je najviše volio; čovjeka koji ostavlja cijelo svoje imanje, kome je nestala svaka nada. ”Radi čega da još živim?” Cijeli njegov život kao da je izgubio svaki smisao. Njegova bi ga okolina potpuno razumjela kada bi u takvom stanju uzeo konopac i objesio se. Vjerojatno bi se solidalizirali i razmišljali: ”Jadan čovjek! Sudbina se njime kruto poigrala. Zaista ničega više nema što bi ga moglo razveseliti i razumljivo je da nije vidio drugog izlaza…” Surov, neprijazan kraj prema kome se uputio, vjerno je zrcalio njegove osjećaje, njegov očaj.

Ali tu počinje paradoks! No, potrebno se upitati – kako počinje? Giono je napisao: ”Čovjek je uvidio da će pokrajina potpuno izumrijeti i odlučio se pomagati.” Je li paradoks započeo s uvidom? Ne, to nije bilo tako, jer je seljak poznavao biološke zakonitosti. Zaista ih je dobro poznavao, jer je jedino s njima imao iskustva. Međutim, sama spoznaja ga je mogla dovesti do drugačijeg zaključka: ”Neka pokrajina čim prije umre. Što je mene za to briga? Oni koje sam volio su mrtvi, ničeg više nemam, čak ni ta zemlja nije moja!”

Prema tome, paradoks nije izišao iz spoznaje, nego iz odluke. Čovjek je odlučio pomoći. Iako mu je život donio gorka iskustva našao je snage da na njih odgovori blagoslovom životu. Kako jednostavno, a istovremeno čudesno! Sve što slijedi je posljedica te odluke. Od tog trena nadalje, tragedija se pretvara u trijumf! Posao toga ostarjelog neškolovanog seljaka rodio je uspjehom. Početnom paradoksu slijedili su drugi. Zaslužio je pohvalu i nagradu, a darovani su mu bili i radost i zdravlje. Što da čovjek više poželi? Čovjek koji se pitao – čemu da još uopće živi, našao je odgovor u cvijetnoj i mirisnoj okolici!

U čemu je početni paradoks? Možda upravo u tome da povratak u raj započinje izgonom iz raja. Naravno, pod pretpostavkom da sami izaberemo taj put.