Održan logoterapijski kongres 2019.

 

Pod glavnom temom ‘Drtuštvo nije zdrtavo, ali je ozdravljivo’, održan je peti u nizu logoterapijskih kongresa. Ove je godine kongres nosio intrigantni naslov: “Dostojanstvo čovjeka”. Navedeni naslov pobuđuje cijeli niz pitanja: Tko određuje dostojanstvo moje vlastite osobe? Na kojim temeljima počiva dostojanstvo? Kakav je odnos prema dostojanstvu čovjeka različite životne dobi, različitih zanimanja, bolesnog ili zdravog, žrtve ili počinioca nasilja, onog na rubu društva ili onog koji je javna osoba? Je li ljudsko dostojanstvo ugroženo nekim društvenim okolnostima? Što o tome može reći logoterapija? Nastojali smo kroz niz zanimljivih predavanja i radionica, zajedno otkriti odgovore ili nova pitanja koja su za svakoga od nas pojedinačno važna. Svoju misao zaokružujem citatom Viktora Frankla: “Čovjek je biće koje je izumilo plinske komore u Auschwitzu; no on je i biće koje je uspravno ulazilo u plinske komore, s Oče našem ili sa Šema Izrael na usnama.” (Frankl, 2010.: 121 str.)

Za programski i organizacijski odbor:
Cvijeta Pahljina, dr. med. spec. psihijatar
Predsjednica Hrvatske udruge za Logoterapiju – LOGOS

Program kongresa 2019.

Predavanje u Udruzi branitelja

Udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata 101. brigade ZNG-a/HV-a provodi tijekom 2018. godine projekt: Psihosocijalno osnaživanje branitelja i članova njihovih obitelji, pod pokroviteljstvom i uz potporu Ministarstva hrvatskih branitelja.

U sklopu navedenog projekta planirana su ukupno četiri predavanja/tribine, psihološke radionice, ekološke akcije, kreativni uradci,  kao i savjetovanja i psihoterapijski tretmani.

Pozvani su i dobro došli svi zainteresirani, a osobito branitelji i članovi njihovih obitelji te ratni stradalanici, kao i članovi obitelji poginulih i nestalih branitelja.

Predavači i voditelji radionica i savjetovanja su eminentni stručnjaci na ovom području, s dugogodišnjim iskustvom: mr.sc. Zoran Komar i Cvijeta Pahljina, doktorica medicine, specijalist psihijatrica i logoterapeutkinja.

Današnje naše – DRUGO po redu – predavanje i radionicu vodi dr. Cvijeta Pahljina na temu: Život uvijek ima smisla (1). Riječ je o interaktivnom izlaganju i raspravi.

Zamoljena da napiše svoj životopis za stručni časopis „Logosfera“, o sebi je dr. Paljina rekla sljedeće:

Rođena sam na Rabu, najljepšem otoku na svijetu, daleke 1943. godine. Doma sam u dvije države, Hrvatskoj i Sloveniji, u kojoj živim preko 40 godina. Osjećam da trebam biti most između oba naroda odnosno kruga ljudi koje na životnom putu susrećem. Moj životni poziv je biti liječnik tamo gdje me trebaju. Diplomirala sam na Medicinskom fakultetu u Zagrebu na kojem sam i specijalizirala psihijatriju. Radila sam  kao psihijatar u psihijatrijskim bolnicama u Hrvatskoj i Sloveniji i u vlastitoj ambulanti za pomoć u krizi u Celju. Još uvijek po potrebi pomažem kao psihijatar osobama u krizi u okviru Zavoda za zdravstveno varstvo u Celju. Završila sam i subspecijalizaciju iz logoterapije Viktora Frankla kod prof Elisabeth Lukas u Beču. Logoterapija je dala dragocjeni doprinos medicini time što je vratila u antropološku sliku čovjeka njegovu duhovnu dimenziju. Time je rehumanizirala medicinu i sva područja gdje se može primijeniti. Zbog velike koristi u terapiji osoba s psihičkim smetnjama, kao i pomoći u najrazličitijim životnim krizama željela sam prenijeti to znanje u Hrvatsku i Sloveniju. Moja učiteljica prof. E. Lukas je to svim srcem podržala. Započela sam s edukacijom  iz logoterapije u okviru Zavoda žički tabor za duhovni rast 2010. u Sloveniji, a nakon toga 2011. u Hrvatskoj u okviru udruge za logoterapiju Logos. Godine 1986. sam osnovala prvi telefon za pomoć osobama u krizi u Sloveniji, koji je radio izvan zdravstvenih ustanova. Godine 1990. sam potaknula osnivanje Slovenskoga Saveza za telefonsku pomoć u krizi, gdje sam bila dugogodišnja predsjednica i delegat u Internacionalnoj federaciji telefona za pomoć u krizi IFOTES. Približno 18 godina vodim ljetne tabore za duhovni rast u Žičkoj kartuziji. Majka sam šestero djece na koje sam jako ponosna.

U nadahnutom izlaganju uz Power-Point prezentaciju doktorica Pahljina je povezala svoje dugogodišnje iskustvo u liječenju bolesnika, logoterapiju Viktora Frankla i aktualnu problematiku hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata. Nakon toga uslijedila je radionica u kojoj su svi prisutni iznijeli svoja mišljenja i stavove o navedenoj temi kao i probleme s kojima se susreću.

Organizator iskreno žali da se na ovo zanimljivo predavanje odazvao maleni broj osoba, unatoč poslanim mnogobrojnim mailovima-pozivnicama i izvješenim plakatima.  Nadamo se da će ubuduće biti bolje.

Treće naše predavanje planirano je za 28. studeni, kada nam je opet gost Cvijeta Pahljina s predavanjem i radionicom: Život uvijek ima smisla (2).

Četvrto i zadnje predavanje bit će održano u terminu između 01. i 15. posinca 2018., o čemu ćete biti pravovremeno obaviješteni, a održati će ga mr.sc. Zoran Komar.

Zahvaljujem na videosnimci cjelokupnog predavanja koju je za naše interne potrebe načinio Stjepan Kolačko, pripadnik 101. brigade i naš ratni snimatelj, a danas profesionalni snimatelj na televiziji.

Posebno zahvaljujem  Gradskom uredu za mjesnu samoupravu, Područni odsjek Stenjevec (Susedgrad), Vijeću Gradske četvrti Stenjevec i Vijeću Mjesnog odbora Vrapče-jug što su nam i ovom prigodom izašli ususret i osigurali besplatno korištenje dvorane.

 

Tekst: Sergije Dražić

Fotografije: Ivo Šoštarić

Preuzeto s mrežnih stranica Udruge hrvatskih branitelja domovisnkog rata – Susedgrad

 

 

Novi broj Logosfere u prodaji

logosfera003

Izašao je treći broj časopisa Logosfera kojeg izdaje Hrvatska udruga za logoterapiju ‘LOGOS’ u kojem su svoje viđenje prapovjerenja, duhovnosti, ljubavi i oprosta iznijeli u zanimljivim člancima bivši i sadašnji studenti logoterapije. Kako su autori tekstova raznih struka, tako je i viđenje osnovnih logoterapijskih pojmova, prelomljeno kroz prizmu njihovog iskustva, važan doprinos razumijevanju duhovne dimenzije čovjeka. Tako je, na primjer, romanopisac i kolumnist Krešimir Butković napisao zanimljivi tekst pod nazivom Vatra duhovnosti u kojem govori o važnosti duhovnosti u liječenju smislom, o predavanju i molitvi kao praksi prapovjerenja. “Duhovnost proizlazi iz neposrednog povjerenja, iz bezuvjetnosti, iz potpunosg predanja.”, kaže Butković. U tekstu pod nazivom ‘Njegujete li svoju žirafu’ doktorica Renata Kokotović govori o prednostima nenasilne komunikacije i o govoru srca kojeg se može slikovito prikazati kao govor žirafe koja iz svoje visoke perspektive vidi stvari cjelovitije, za razliku od kojota koji simbolizira hladni optužujući govor, nerazumijevanje, prosuđivanje, kritiziranje. Autorica naglašava kako  svaki dan možemo izabrati svoje misli, emocije, stavove i ponašanje, pa u skladu s tim i govor žirafe ili govor kojota. Lucija Krakan piše o ljubavi kao odluci s kojom idemo kroz život spremni na podnošenje patnje, ako je to potrebno. Izvješće s Drugog međunarodnog kongresa logoterapije vrlo je detaljno iznio teolog Martin Kajtazi koji je napisao i zanimljiv intervju s dr. Ivanom Štenglom. U tekstu pod nazivom ‘Oprost i zašto oprostiti’ logoterapeutkinja Maja Mulović govori o oslobađajućoj snazi oprosta referirajući se na neka važna mjesta iz područja filozofije, psihologije i teologije. O junačkom putovanju kao metafori prolaska kroz krize piše profesorica književnosti Ivana Bašić koja donosi i tri verzije Homerove Odiseje koje nam prikazuju kako se odluka za nešto ili protiv nečega može reflektirati na ishode životnog putovanja. Grafička dizajnerica Magdalena Krpina piše o duhovnoj dimenziji ljubavi kao o zlatnom rezu “koji se opisuje kao kompozicijski zakon u kojem se manji dio odnosi prema većem kao veći prema cjelini”. O logoterapiji i vjeri piše pater Mijo Nikić. O tome kako izaći iz depresije piše Lucija Fusić koja u istoimenom tekstu govori o tome koliko i na koji način vjera može pomoći pri izlasku iz depresivnih stanja. O koristi logoterapije u svećeničkom služenju piše Viktor Grbeša koji iznosi svoja osobna iskustva. Anita Dučkić Sertić piše o duhovnosti kao resursu obiteljske otpornosti u kriznim i stresnim situacijama. U tekstu pod nazivom Glavotok Tanja Zudenigo na vrlo poetičan način prikazuje boravak prethodne generacije studenata logoterapije na Glavotoku, na otoku Cresu.

Predgovor ovom broju Logosfere, kao i u prethodna dva broja, napisala je dr. Cvijeta Pahljina, voditeljica studija. U njemu govori o prapovjerenju kao o prirodnom porivu svakog bića da se nada, vjeruje i predaje se životu. “Misao da Netko bdije nad nama, da nam Netko tko u svakom trenutku zna kako smo i što nam se događa pomaže koračati naprijed.”, kaže Cvijeta Pahljina i obrazlaže smisao prihvaćanja patnje kao sastavnog dijelića mozaika našega života. “Prapovjerenje nije racionalno, ono nije rezultat odgoja u porodici, školi, društvu. Prapovjerenje ima korijene u našem iskonskom sjećanju na izgubljeni raj. Ono je jednostavno dar, koji smo dobili, dar koji imamo u svojim dubinama, treba samo zaplivati u te dubine.”

Na kraju ovog borja Logosfere čitatelj može pronaći logosmjerku, premetaljku i kviz na temu logoterapije. Na kraju, kao posljednje ali i ne najmanje važno, pojavljuje se telst Phila Bosmansa koji govori o jeseni kao vremenu razumijevanja veličine i snage života, zahvalnosti, okupljanja i darivanja.

Ako bismo trebali podvući zajednički nazivnik brojnim i vrlo različitim tekstovima, mogli bismo reći da ih sve obilježava istinsko nastojanje njihovih autora da osnovne pojmove logoterapije povežu sa svojim životnim iskustvima, profesionalnim i intimnim. Tako se možemo uvjeriti kako je logoterapija zaista primjenjiva u raznim područjima, jer su njezine duhovne pretpostavke takve da zahvaćaju u svaki segment čovjekovog života, intimnog i profesionalnog, povezujući ga u biće cjelovito i dostojanstveno u svakom trenutku svoga života.

Napisala: Ivana Bašić

Novi broj časopisa Logosfera

Nakon uspješnog predstavljanja u Knjižnici Ivane Brlić Mažuranić, drugi broj časopisa Logosfera dostupan je i vama. Časopis je moguće kupiti u knjižari Teovizija (Kaptol 26, Zagreb).

Također, postoji mogućnost narudžbe i preko internet stranice – Kontaktirajte nas!

Drugi broj časopisa Logosfera posvećen je logoterapijskom pristupu ljubavi, pri čemu je tematski podijeljen na tekstove koji govore o studiju logoterapije, o primjeni metode u psihoterapeutskoj praksi te o logoterapijskom pristupu braku, ljubavi, poslu i vjeri.

U Zagrebu održan 3. međunarodni kongres logoterapije

Program kongresa

 

Petak, 10. lipnja 2016.

08:30 – 09:00 Registracija sudionika kongresa
09:00 – 09:30 Pozdravi: Vlado Jukić, Cvijeta Pahljina
Glazbeni uvod: Klavdija Breznik Pirnat, sopran uz klavirsku pratnju
09:30 – 10:30 Walter Kohl: Viktor Frankl kao izvor snage i ljubavi – osobno iskustvo
(predavanje na engleskom jeziku, diskusija)
10:30 – 11:15 Ivan Štengl: Narcizam: Patogeneza nesposobnosti za ljubav
(predavanje i diskusija)
11:15 – 11:45 Odmor
11:45 – 12:30 Borut Škodlar: Ljubav kao smisao kod psihijatrijskih bolesnika
(predavanje i diskusija)
12:30 – 13:30 Cvijeta Pahljina i diplomanti logoterapije: Logoterapijski pristup Partnerskoj terapiji
13:30 – 14:30 Odmor za ručak
14:30 – 15:45 Uvod i predstavljanje radionica
16:00 – 17:30 Radionice:
1. Marija Bošković: Logoterapija kao pomoć bolesnicima sa psihotičnim poremećajima
2. Martin Lisec: Ljubav kao motivacijska snaga u uvjetima zatvorskog života
3. Klemen Kobal: Logoterapija kao pomoć vrhunskim sportašima
4. Domagoj Matošević: ‘Duhovna kava’ kao izbor u životnim krizama
5. Maja Mulović: Ljubav jača od smrti
6. Anita Dučkić: Biti u službi ljubavi – kako?
7. Ana i Tomislav Sarić: Ljubav u bračnim odnosima

Subota, 11. lipnja 2016.

08:30 – 09:00 Registracija sudionika kongresa
09:00 – 09:30 Pozdrav
Glazbeni uvod: Elma Burnić, kantautorica
09:30 – 10:30 Harald Mori: Ljubav kao vodič za autentičnost
(predavanje na engleskom jeziku, diskusija)
10:30 – 11:15 Zvezdan Pirtošek: Ljudski mozak je stvoren za ljubav
(predavanje i diskusija)
11:15 – 11:45 Odmor
11:45 – 12:30 Vladimira Velički: Govor ljubavi
(predavanje i diskusija)
12:30 – 13:30 Uvod i predstavljanje radionica
13:30 – 14:30 Odmor za ručak
14:30 – 16:00 Radionice:
1. Suzana Jureša: Ljubav u očima adolescenta s motoričkim smetnjama
2. Ksenija Vatavuk Margetić: Ljekovitost ljubavi u osamljenosti
3. Mirjana Savić: Ljubav kao lijek kod agresije
4. Maja Trampuž: Iz moje prakse s adolescentima
5. Vedrana Nucak i Tatjana Stibilj Batinić: Tijelo kao instrument duha
6. Josip Biočić: Ljubav kao izbor kod ovisnika o kocki
16:00 – 17:00 Logodrama: Trnoružica
17:00 – 17:30 Zaključak kongresa

Rajski paradoks

bouffierMeđu mnogim paradoksima koji se nalaze u čovječjoj duši jedan je upravo briljantan. On nastane uvijek kada se čovjek na paradoksalan i kreativan način suprotstavi neumitnoj sudbini. Kada se na bol i patnju odazove s dostojanstvom i hrabrošću. Ta paradoksalna reakcija može tragediju promijeniti u pobjedu. Tu ćemo dragocjenu moć suprotstavljanja, koju je Frankl nazvao ”prkosna moć duha” predstaviti u skraćenom obliku u priči švicarskog pisca Jeana Giona.

Priča zvuči poput bajke, a ipak je istinita. Govori o čovjeku iz južne Francuske koji se približavao šezdesetima. Nakon smrti sina jedinca, umrla mu je i supruga. Zbog čega bi dalje živio? Otišao je sa svojeg plodnog seoskog dobra i uputio se, zajedno sa stadom ovaca i psom, u osamu – u područje Ceven u Južnim Alpama, koje je bilo bez vode i nalikovalo je pustinji. Prvo naselje bilo je udaljeno sat hoda. U okolici je bilo nekoliko napuštenih zaseoka s propalim, opustjelim i zapuštenim kućama. Posljednji stanovnici su bili ugljari, koji su palili drva da bi proizveli ugljen. Klima je bila nemilosrdna, a ljudi međusobno posvađani. Svi koji su mogli odselili su i otišli. Neki su duševno oboljeli, a nekoliko stanovnika počinilo je samoubojstvo.

U svojoj osami čovjek je shvatio da će to područje potpuno propasti, ako tu ne bude raslo nikakvo stablo. Odlučio je pomoći. Malo po malo počeo je puniti vreće žirevima. Pažljivo je odstranjivao oštećene i premalene plodove. Kad je sakupio stotinjak zdravih plodova, stavio ih je u posudu s vodom da se dobro napoje. Tada je uzeo željeznu palicu i krenuo. Stado je pustio u jednu zelenu kotlinu uz svoga psa čuvara. Na dobro odabranom mjestu počeo je palicom praviti udubine u zemlji. U svaku udubinu je položio jedan plod žira. Za tri godine ih je posadio 100.000. Nadao se da će ih preživjeti barem 10.000 i da će u pustoj pokrajini ipak narasti drveće.

Bouffier2

Nije znao čija je zemlja na kojoj je sadio, no to ga nije smetalo. Ustrajno je ostvarivao svoju zamisao. Promjene koje su se događale bile su tako spore da se nisu niti primjećivale. Lovci i šumari koji su onuda prolazili mislili su da je to neki ”prirodni hir”. Nitko nije pomišljao na toliku nesebičnost! S tri strane rasla je prekrasna mlada šuma 11 km duga i 3 km široka. Konačno su vlasti zaštitile šumu. Čovjek je prodao svoje ovce, ostavio ih je samo četiri. Umjesto njih kupio je 100 košnica s pčelama. Ne obazirući se na rat koji je bio negdje u blizini nastavio je mirno raditi svoj posao. Redoviti smireni rad na svježem planinskom zraku, njegova jednostavnost i sposobnost da živi sam, održavali su stabilnim njegovo zdravlje i doprinosili duhovnoj vedrini. Tom neobrazovanom seljaku je uspjelo, zahvaljujući samo radu vlastitih ruku, bez tehničkih pomagala, napraviti djelo dostojno samog Boga. Taj osamljeni pastir je u razdoblju između 1910. i 1945. posadio na tisuće stabala hrasta, bukve, javora, breza, joha i oskoruša. Kada je Elzeard Bouffier, tako se čovjek zvao, 1947. godine umro u dobi od 89 godina, ostavio je iza sebe jedan od najljepših parkova Francuske.

No dogodilo se i mnogo više. Korijenje koje se razraslo počelo je zadržavati vodu. Suhi potoci su potekli, na poljima je ponovo cvjetalo cvijeće. Vratili su se kukci i ptice, čak i zrak se promijenio. Napunio se mirisom lišća i cvijeća. Čuo se žubor vode. I u zaseocima su nastale velike promjene. Mještani su srušili ruševine starih kuća i izgradili nove. Vratile su se čak i mlade obitelji. Oko bunara su se igrala djeca, u vrtovima je raslo povrće. Sve je opet bujalo životom. Ljudi su se smijali i priređivali seoske zabave. U zaseocima je živjelo oko 10.000 osoba, a nitko od njih nije znao kome treba zahvaliti za tu sreću, tko je toliko promijenio životnu klimu.

Svakog dirne ispričana priča. No, pitanje je jesmo li razumjeli paradoks koji je u njoj skriven?

Napravimo logoterapijsku analizu!

Zir

Dakle, seljak se nalazio na određenoj polazišnoj točki. Bio je oko 60 godina star i ne više u cvijetu mladosti. Nije bio školovan. Možda u djetinjstvu nije imao mogućnosti za školovanje. Pogodila ga je i teška sudbina, jedinac sin i žena su mu umrli (u priči se ne govori puno o tome, možda i zato jer bi bilo teško riječima opisati njegove osjećaje). Ostao je sam, bez potomstva. Radi toga nije niti fizički mogao, niti je više želio obrađivati svoje imanje. Nije se trudio pronaći društvo. Bol se duboko zarila u njegovo biće. Otišao je kao ranjena životinja u planinu – u osamu i pustinju. Uzeo je sa sobom jedino svoje stado ovaca i psa. Do te točke priča predskazuje katastrofu koja se približava. Prikazuje nam zdvojnog čovjeka na pragu starosti, koji je izgubio dva bića koja je najviše volio; čovjeka koji ostavlja cijelo svoje imanje, kome je nestala svaka nada. ”Radi čega da još živim?” Cijeli njegov život kao da je izgubio svaki smisao. Njegova bi ga okolina potpuno razumjela kada bi u takvom stanju uzeo konopac i objesio se. Vjerojatno bi se solidalizirali i razmišljali: ”Jadan čovjek! Sudbina se njime kruto poigrala. Zaista ničega više nema što bi ga moglo razveseliti i razumljivo je da nije vidio drugog izlaza…” Surov, neprijazan kraj prema kome se uputio, vjerno je zrcalio njegove osjećaje, njegov očaj.

Ali tu počinje paradoks! No, potrebno se upitati – kako počinje? Giono je napisao: ”Čovjek je uvidio da će pokrajina potpuno izumrijeti i odlučio se pomagati.” Je li paradoks započeo s uvidom? Ne, to nije bilo tako, jer je seljak poznavao biološke zakonitosti. Zaista ih je dobro poznavao, jer je jedino s njima imao iskustva. Međutim, sama spoznaja ga je mogla dovesti do drugačijeg zaključka: ”Neka pokrajina čim prije umre. Što je mene za to briga? Oni koje sam volio su mrtvi, ničeg više nemam, čak ni ta zemlja nije moja!”

Prema tome, paradoks nije izišao iz spoznaje, nego iz odluke. Čovjek je odlučio pomoći. Iako mu je život donio gorka iskustva našao je snage da na njih odgovori blagoslovom životu. Kako jednostavno, a istovremeno čudesno! Sve što slijedi je posljedica te odluke. Od tog trena nadalje, tragedija se pretvara u trijumf! Posao toga ostarjelog neškolovanog seljaka rodio je uspjehom. Početnom paradoksu slijedili su drugi. Zaslužio je pohvalu i nagradu, a darovani su mu bili i radost i zdravlje. Što da čovjek više poželi? Čovjek koji se pitao – čemu da još uopće živi, našao je odgovor u cvijetnoj i mirisnoj okolici!

U čemu je početni paradoks? Možda upravo u tome da povratak u raj započinje izgonom iz raja. Naravno, pod pretpostavkom da sami izaberemo taj put.

Što je sreća?

Jogging

Imao sam priliku slušati nekoliko seminara, predavanja i radionica na temu čovjekove sreće. Gotovo na svima postavljen je isti aksiom – ”čovjek teži sreći i želi biti sretan”. S druge strane često nam se dešava da čim više ”trčimo za srećom”, ona nam više izmiče. Okruženi smo uspješnim ljudima, koji se unatoč karijeri i novcu koje imaju pod kontrolom uvijek iznova osjećaju prazni i nesretni. Dakle, sreću ne možemo trajno usvojiti – jednom postignuta, ona ne postaje naše trajno vlasništvo – što čovjeka dodatno frustrira.

Što o sreći misli logoterapija?

Logoterapija stavlja smisao u središte čovjekova djelovanja, a sreću promatra tek kao popratnu pojavu (nagradu) za ispunjen smisao trenutka. Vođen izabranim smislom, čovjek može podnositi patnje i krizne situacije i iz njih izići kao (sretan) pobjednik. Sreću promatramo kao zadovoljstvo obavljenim poslom, poduzetim korakom, učinjenim djelom, završenom zadaćom…

Navedimo jedan primjer! Dva prijatelja odlaze na večernji jogging. Trčat će zajedno i lagano – istu distancu. Njihovi su motivi, međutim, različiti. Jedan od njih trči s motivom reguliranja prekomjerne tjelesne težine i trčanje doživljava kao vrlo mučnu, ali nužnu tjelesnu aktivnost. Drugom je tjelesna aktivnost sastavni dio dana i u trčanju jednostavno uživa. Ova dva prijatelja u ispunjavanje svog zadatka neće uložiti isti trud, ali se po povratku s trčanja obojica osjećaju sretni. Kad bismo sreću mogli mjeriti, rekli bismo da je onaj prvi, koji je uložio više napora, čak i sretniji!

”Instant” rješenje za sreću

Vraćajući se u mislima nekoliko mjeseci unatrag, nastojte uočiti aktivnosti koje su bar na trenutak ispunile vaš život (ili život vaših bližnjih). Ne brinite ukoliko ispunjavanje ovih aktivnosti vama nije bilo lako, jednostavno i ugodno. Kad otkrijete takva područja, osigurajte im u vašoj budućnosti više prostora i vremena. Prestanite tragati za srećom! Naprotiv, izvršavajte realno izabrane male korake na svom životnom putu i – bit ćete sretni!

unique-quotes-12

Čovjek je predodređen samo za slobodu

Dodatni materijal na temu ljudske slobode.
Svaki oblik determinizma i predodređenosti ima za svrhu bijeg od odgovornosti. Čovjek je predodređen jedino za slobodu.

Pogledajte ispovijest Johna Pridmorea koji 10.04.2014. gostuje u Zagrebu, a 11.04.2014. u Splitu gdje će govoriti o primjeni svoje slobode u praksi.

Životna ispovijest Johna Pridmorea ostavlja bez daha. Odrastao je u londonskom East Endu. Već s 11 godina počeo je krasti, što ga je vodilo u provale i razbojništva. Zbog kriminala je završio u zatvoru za maloljetnike. Radio je kao izbacivač u noćnim klubovima u West Endu što ga je povezalo s najopakijim bandama i uvelo ga u mračan svijet trgovine drogom, reketarenja i nasilničkog kriminala. Postao je jedna od glavnih “faca” u londonskome podzemlju. Njegove su jakne bile skrojene tako da u njih može sakriti mačetu i bokser. Poslovi s drogom učinili su ga bogatim. Imao je luksuzan penthouse, sportske automobile i lijepe žene. U jednom od obračuna je toliko pretukao čovjeka, da je bježeći s mjesta događaja mislio da je počinio ubojstvo. Uslijedio je nadnaravni obrat i mukotrpan put traženja samoga sebe i Boga… O tom obratu, kao i o svom životu prije i poslije obraćenja vrlo dojmljivo pripovijeda u otvorenoj i iskrenoj ispovijesti​ uobličenoj u knjigu ‘Ispovijest londonskoga gangstera‘, koja je postala međunarodni bestseler.