Koliko smo često izgovorili rečenicu: ”To tako jednostavno mora biti” ili ”… To je život…”; ponašali se kao da smo ubačeni u more u kojem pokušavamo plivati, ali nam baš i ne ide?
Kao da našim životom upravlja sudbina, okolina, nagoni, odgoj, tradicija, automatizmi, a mi smo tu samo da to sve otrpimo. Ako smo vjernici – mislimo li da nas je tako Bog zamislio (i zaželio) te negdje sjedi sa strane i gleda koliko ćemo izdržati i kad ćemo se predati? Ako nismo vjernici – zar ne osjećamo nimalo samopoštovanja ili odgovornosti za sebe i za druge? Logoterapija vraća čovjeku zadnju riječ. Ne nekom neodređenom čovjeku – nego meni osobno. Ja sam taj koji ima slobodu svim vanjskim pritiscima reći ”da” ili ”ne”, prema njima zauzeti svoj stav i za taj svoj stav preuzeti potpunu odgovornost.
U čovjeku uvijek postoji još nešto više, unatoč teškoćama u kojima se nalazi.
